Automatski mjenjač mnogi vozači doživljavaju kao nešto vrlo jednostavno: ubaci se u D, pritisne gas i automobil ide. No iza te svakodnevne lakoće krije se jedan od mehanički najsloženijih dijelova automobila. Njegov zadatak je zapravo isti kao kod ručnog mjenjača, omogućiti motoru da radi u prikladnom rasponu okretaja dok se automobil kreće različitim brzinama. Bez mjenjača bi motor pri 130 km/h urlao ili bi pri niskim brzinama bio trom i potpuno neučinkovit. Razlika je u tome što kod automatskog mjenjača vozač više ne mora pritiskati spojku i sam birati stupnjeve prijenosa. to su osnove koje svi ozbiljniji ljubitelji auta znaju. No mnogi ne znaju razlike između tipova mjenjača.
Danas se pod pojmom automatski mjenjač najčešće zapravo skrivaju tri vrlo različita tehnička rješenja. Klasični automatski mjenjač s pretvaračem momenta, mjenjač s dvostrukom spojkom i CVT mjenjač rade isti posao, ali do istog cilja dolaze potpuno drukčijim putem. Zato se i osjećaj u vožnji može jako razlikovati, iako svi nose istu "etiketu" automatskog mjenjača.
Automatik s pretvaračem momenta
Najpoznatiji je klasični automatski mjenjač s pretvaračem momenta. To je ono što većina vozača prvo zamisli kada čuje riječ automatik. Umjesto mehaničke spojke koristi se hidrodinamički pretvarač momenta, odnosno sklop u kojem se snaga motora prema mjenjaču prenosi kroz ulje. U pojednostavljenom obliku, motor pokreće pumpu koja ubrzava ulje, ono zatim pokreće turbinu, a turbina prenosi snagu prema zupčanicima mjenjača. Unutra se nalaze planetarni prijenosnici i hidraulički upravljane spojke koje biraju odgovarajući stupanj prijenosa.
Prednost takvog rješenja je uglađenost. Automobil može stajati u brzini na semaforu bez gašenja motora, a pri puštanju kočnice lagano se pomiče naprijed, što je osobito praktično pri parkiranju i u gradskoj vožnji. Nekada su takvi mjenjači bili poznati po tromosti i većoj potrošnji, ali moderni automatski mjenjači s osam, devet ili deset stupnjeva prijenosa daleko su učinkovitiji. Tome pomaže i blokada pretvarača momenta, koja pri stabilnoj vožnji uklanja proklizavanje i stvara izravniju vezu između motora i kotača.
Automatik s dvostrukom spojkom
Druga velika skupina su mjenjači s dvostrukom spojkom, poznati i kao DSG, DCT i pod mnogim drugim imenima, ovisno o proizvođaču. Njihova je logika bliža ručnom mjenjaču nego klasičnom automatiku. Umjesto jednog sklopa spojke, koriste dvije spojke. Jedna upravlja neparnim stupnjevima prijenosa, druga parnima. Dok automobil vozi u jednom stupnju, sljedeći je već unaprijed pripremljen. Promjena stupnja zato se svodi na prebacivanje rada s jedne spojke na drugu, što može biti iznimno brzo.
Zato su takvi mjenjači vrlo popularni u sportskim i snažnijim automobilima. Brzo mijenjaju stupnjeve, daju izravan osjećaj i često djeluju mehanički preciznije od klasičnog automatskog mjenjača. Volkswagenovi sportski modeli, Hyundai N izvedbe ili Porscheov PDK dobri su primjeri zašto je ova tehnologija stekla reputaciju među vozačima koji žele brzu reakciju. No dvostruka spojka ima i slabiju stranu. Pri vrlo malim brzinama, pri manevriranju ili u koloni, mora stalno lagano uključivati i isključivati spojke, pa može djelovati manje uglađeno od klasičnog automatika. To se može osjetiti kao trzanje, oklijevanje ili kao "nervoza" pri kretanju.
Kontinuirano varijabilni mjenjač
Treći tip je CVT, odnosno kontinuirano varijabilni mjenjač. On se od prethodna dva razlikuje najviše jer zapravo nema klasične stupnjeve prijenosa. Umjesto niza zupčanika koristi dvije remenice promjenjivog promjera povezane remenom ili lancem. Kako se promjer remenica mijenja, tako se neprekidno mijenja i prijenosni omjer. U teoriji to omogućuje motoru da stalno radi u najpovoljnijem području okretaja, bilo za učinkovitost, bilo za ubrzanje.
Prednost CVT-a je vrlo glatka vožnja i dobra potrošnja goriva. Nema trzaja između stupnjeva jer se stupnjevi zapravo ni ne mijenjaju. Zato je čest u hibridima i automobilima namijenjenima mirnoj, svakodnevnoj vožnji. No mnogim vozačima njegov osjećaj nije prirodan. Pri ubrzanju se motor može zadržati na stalnim visokim okretajima dok brzina raste, što stvara dojam da automobil "urla" ili da mjenjač proklizava, iako tehnički radi upravo ono za što je konstruiran. Zbog toga mnogi proizvođači u novije CVT mjenjače programiraju umjetne korake, odnosno simulirane promjene stupnjeva prijenosa, kako bi osjećaj bio sličniji klasičnom automatskom mjenjaču.
Koji je najbolji?
Zanimljivo je da nijedno od ovih rješenja nije apsolutno najbolje. Klasični automatik s pretvaračem momenta najčešće je najugodniji u svakodnevnoj vožnji, osobito u većim i snažnijim automobilima. Mjenjač s dvostrukom spojkom najbolji je kada se traže brzina reakcije i sportski osjećaj, ali može biti manje rafiniran u sporoj vožnji. CVT je logičan izbor kada su učinkovitost i mirnoća važniji od vozačkog angažmana, iako njegov način rada ne odgovara svakome.
Zato oznaka "automatik" danas govori manje nego što se čini. Dva automobila mogu imati automatski mjenjač, ali se u vožnji ponašati potpuno drukčije. Jedan će lagano kliziti kroz gradsku gužvu, drugi oštro i brzo mijenjati stupnjeve, a treći održavati motor na istim okretajima dok ubrzava bez prekida. Svi rade isti osnovni posao, prenose snagu motora prema kotačima i prilagođavaju je brzini vožnje. Razlika je u načinu na koji to rade, a upravo ta razlika često odlučuje hoće li automobil djelovati udobno, sportski ili samo vrlo štedljivo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....