RABLJENI ALFA ROMEO GT S benzincem se ljepše diše, ali što kad je dizelaš štedljiviji

Na platformi popularne Alfe 156 studio Bertone je početkom dvijetisućitih dizajnirao jedan od najljepših coupea današnjice. Ne sreće se na svakom koraku (godišnje se proizvodilo nešto više od 10.000 primjeraka) pa je GT još i danas vrlo privlačna pojava u prometu. Većina ih je s pouzdanim i dugovječnim Fiatovim 1,9-litrenim dizelašem, dok benzinaca nema niti za prste jedne ruke i to unatoč fami koja prati Alfu kao vozački auto, u kojem se pravi užitak doživljava samo uz resku glazbu visokih okretaja benzinskog motora. Naravno, ograničene financije naših vozača povezane s povećanom potrošnjom benzinaca u gradu djeluju kastrirajuće na izvorni Alfistički entuzijazam, pa se većina okreće štedljivijem 1,9-litrenom dizelskom motoru sa 150

Foto: Željko Puhovski / HANZA MEDIA

Isti je i u niz Fiata i Opela dokazao da ga je i nemarnom vožnjom teško „razvaliti pa premda je grub kao traktor najomiljeniji je izbor. U stvari, jedini dizelski. Tako je primjerak s naših fotografija, opremljen 2,0-litrenim benzincem s izravnim ubrizgavanjem i još k tome sekvencijalnim automatskim mjenjačem Selespeed, raritet na hrvatskim cestama. Alfa GT je u osnovi kvalitetno složena i lišena krucijalno skupih nedostataka i kvarova. Nije još toliko stara ni izraubana da bi zahtijevala velika ulaganja, posebno ona na mehanici. Osjetljivije točke su dijelovi ovjesa, koji posebno pod teretom dizelskog motora doživljavaju pokolj na našim lošim cestama. Turbo punjač kod dizelaša pak najčešće stradava zbog neodgovarajućeg korištenja i održavanja. Zapravo, živci se najviše gube zbog ćudljivog rada elektronike i elektrike, premda ni to nije čvrsto pravilo, jer ima primjeraka koji su i po tom pitanju zdravi kao dren.

Preciznost upravljača i ovjesa koji prenose osjećaj izravnog kontakta s autom i cestom i ovdje su, kao u svakoj Alfi, osnove vozačkog užitka. Najljepšu melodiju naravno, svira benzinski 3.2 V6 (240 KS), preuzet iz 147 GTA, ali taj je zbog potrošnje i održavanja (pri zamjeni svjećica vadi se čitav motor) rijedak poput kiše u pustinji, čak i u matičnoj Italiji. Od 2007. nudila se i verzija Q2, s blokirajućim diferencijalom koji efikasno poboljšava prijenos snage u oštrim zavojima.

Osnovni 1,8-litreni benzinac (140 KS), dovoljan je i za oštrije sjeckanje zavoja, ali najčešći je ipak 2.0 JTS (165 KS). Troši tek neznatno više, osjetno bolje vuče, ali je i potencijlana zamka, zbog održavanja tada pionirske tehnologije izravnog ubrizgavanja u Alfine benzince. Mina može biti i sekvencijalni mjenjač Selespeed, ukoliko nije dobro održavan i njime se grublje postupalo. Benzince će dakle, odabrati entuzijasti koji ne plaču za svakom litrom goriva potrošenom na užitak, ali takvih je našem tržištu na žalost jako malo, pa je pri kupnji zakon rabijatni dizelaš.. U tako lijepom coupeu? Čisto oskvrnuće...