LEGENDE: Fiat Ritmo 105 TC talijanski Golf GTI s početka 80-ih

Fiat Ritmo bio je preteča Tipa. Predstavljen je 1978. na salonu u Torinu, a njegov tad avangardni dizajn, po kojem je i danas itekako prepoznatljiv, potpisao je Sergio Sartorelli, tadašnji voditelj Fiatovog Centra Stile.

Foto: Marin Tomaš

Razvoj kompaktnog automobila hatchback karoserije Fiat je započeo još 1972., no prije no što se Ritmo pojavio na tržištu mnogo je drugih proizvođača izbacilo slične modele, primjerice Volkswagen svoj kultni Golf. Zapravo tehnološki najveća inovacija i nije bio sam Ritmo nego način na koji ga je Fiat proizvodio u tvornici u Cassinu. Fiat je s Ritmom, naime, u proizvodnju uveo robote, koji su potpuno automatizirali izradu i varenje karoserije, pa su ga, kad je napokon krenuo u prodaju, reklamirali uz sjajni slogan - Ručno su ga izradili roboti!

U startu je od motora nudio četverocilindraše snage do 60 do 75 KS, s ručnim mjenjačima sa četiri ili pet brzina, a ovjes mu je bio nezavisni naprijed i straga. Nakon ženevskog salona 1980. u Ritmo je stigao prvi dizelaš sa 55 KS, a godinu dana kasnije, u svibnju 1981. Fiat izbacuje i sportsku verziju Ritmo 105 TC. Nabrijani Ritmo dolazio je samo sa tri vrata, a pokretao ga je 1,6-litreni četverocilindraš sa dva bregasta vratila i osam ventila u glavi, koji je razvijao 105 KS. Veću snagu motor je postizao zahvaljujući dvostrukom Weberovom rasplinjaču, oštrijim bregastim osovinama i sportskom ispušnom sustavu 4-2-1. Bio je spojen na mjenjač sa pet stupnjeva, a isticao se vanjskim dodacima. Tako je serijski imao prednje maglenke ugrađene u odbojnik, prednji spojler i plastične rubnjake blatobrana, crnu masku usisa te stražnji spojler ispod stražnjeg stakla.

U rujnu te iste godine, na frankfurtskom salonu automobila, Fiat je predstavio još snažniji Ritmo Abarth 125 TC, s mjenjačem tvrtke ZF i pojačanim ovjesom, koji je pokretao 2,0-litreni četverocilindraš sa 125 KS. No, izvana se 125 TC neznatno razlikovao od svog 20 KS slabijeg brata - tek po 14-inčnim kotačima s Bertone Cabrio modela (montiranim zato jer je sprijeda imao ventilirane diskove). Godinu kasnije Ritmo je redizajniran, a sportski 105 TC dobio je novi interijer, dok je stražnji spojler umjesto ispod stražnjeg stakla završio iznad njega. Snaga jačeg modela, pak, povećana je za 5 KS i tako je nastao Ritmo 130 TC, koji je performansama tad daleko nadmašivao Golf I GTI, Escort XR3 ili prvi Kadett GSi.

Sportske verzije Ritma su do naših krajeva teško dolazile usprkos blizini Italije, i ti su se automobili čekali mjesecima, priča nam Kristijan Veić, zaljubljenik u talijanske aute. Kristijan je pet godina vozio slalom s dorađenim Fiatom 127 Sport, a posebno su mu srcu drage Lancije. U garaži tako trenutno ima dvije Delte, Integrale i GT, te Betu iz 1975., koju namjerava srediti. Fiat Ritmo 105 TC, pak, kupio je prvenstveno zato što je izuzetno rijedak.

– Bio je devet godina u vlasništvu majke mog poznanika, koji ga je na kraju razbio. Znao sam u kakvom je stanju, da je skroz u rasulu, ali jednostavno sam ga odlučio uzeti i srediti. Bio je gotovo skroz uništen u sudaru, a radilica je probila motor i s obzirom na sve to sam ga zapravo i skupo platio, ali sam zato uz njega dobio hrpu rezervnih dijelova, iskreno nam priča Kristijan ne želeći ni sam zbrojiti koliko je na kraju uložio u njegovu obnovu. – Ne bih ulazio u to da uz auto nisam dobio hrpu rezervnih dijelova, dva motora, tri mjenjača, dijelove karoserije i još štošta, objašnjava nam Kristijan, jer se zna da je dijelove za Ritmo danas gotovo nemoguće pronaći. – A ako ih i nađete skupi su kao zlato, dodaje Kristijan.

Ritmo je ipak na kraju potpuno restauriran, prvo rastavljen do zadnjeg vijka, nanovo prelakiran i složen od raznih dijelova, a u međuvremenu je dobio i pokoji dodatak poput desnog retrovizora, koji originalno nije imao. Ugrađene su i veće disk kočnice zbog kojih sad ima drukčije kotače, a na kraju je završio i s oba stražnja spojlera. Motor je također potpuno rastavljen, ugrađeni su novi prsteni, gumice i osovine ventila, a i on je ponešto dorađen, pa tako sad ima dva dvostruka Weberova rasplinjača umjesto jednog i elektronsko paljenje umjesto platinastog. Usprkos tome ne troši puno.

– Evo, kad sam išao na susret u Imotski trošio je 8 litara, a nismo se sporo vozili, priča Kristijan i dodaje da na cesti Ritmo ne prolazi nezamijećeno: – Ma svi gledaju, svi pitaju što je to, jer ih više nema, vrlo su rijetki. Ima tu u Splitu još dva koja su u dobrom stanju, ali i njih se čuva, pazi i vozi skoro samo po susretima. Oni godišnje naprave 200 do 300 km, ostalo vrijeme stoje u garaži. I to je to. Ostali su svi porazbijani. U gradu ih se zapravo našlo tek oko deset u dvadeset godina, priča nam Kristijan, koji čak zna i gdje je gotovo svaki od njih razbijen.

A nije Ritmo bilo teško skršiti, jer je čak i danas vrlo brz auto. S obzirom na to da teži tek devetstotinjak kilograma, motor mu je i sa 105 KS dovoljno snažan, pa je s njime lako pretjerati ako ne znate što radite. Ovako sređenom, kakav je danas u Splitu, Ritmu ni danas ne nedostaje ritma, naročito kad visokoturažnom četverocilindrašu pustite na volju. Uz srčani, sportski zvuk, oštar ovjes i izravan upravljač svakako pruža puno više zabave u vožnji nego su to u stanju njemački konkurenti njegovog godišta.