Iran, iako se dobro držao na Svjetskom prvenstvu na američkom tlu, na kraju nije prošao skupinu. S jedne strane vrlo su tužni, dok s druge strane cijena nafte u njihovoj zemlji sigurno ih neće natjerati u plač. Dok je u Europi točenje goriva nešto što obavezno mora ući u planirani mjesečni trošak, postoje mjesta gdje vozači tek skupe sitniš koji im se našao u džepu i napune spremnik goriva do vrha. I tako je već godinama, a taj kontrast nije isključivo posljedica cijene nafte, već i dubokih političkih i ekonomskih odluka.
U vrijeme kada cijene goriva i dalje utječu na međunarodne napetosti, postoji jedna zemlja u kojoj cijena po litri prkosi svim poznatim mjerilima. Već smo otkrili na početku teksta, radi se o Iranu. U Iranu litra benzina košta oko 0,021 eura, prema najnovijim podacima iz travnja 2026., dok cijena dizela pada na otprilike 0,005 eura po litri. Ove brojke, primijenjene na spremnik prosječne veličine, čine točenje goriva gotovo simboličnim troškom.
Za razumijevanje razmjera dovoljna je jednostavna usporedba: punjenje kompaktnog automobila može koštati manje od dva eura. U EU ista operacija lako prelazi 70 ili 80 eura, ovisno o modelu i gorivu.
Ključ ne leži u tržištu, već u izravnoj državnoj intervenciji. Iranski sustav održava regulirane i subvencionirane cijene, što mu omogućuje postavljanje stopa znatno ispod stvarne cijene proizvoda. Ovaj model nije u potpunosti besplatan. Najniža cijena odnosi se na ograničenu količinu goriva mjesečno, obično oko 60 litara po vozilu. Iznad tog praga, trošak se progresivno povećava unutar višeslojnog sustava. Cilj je dvostruk: zajamčiti osnovni pristup energiji i istovremeno obuzdati prekomjernu potrošnju.
Unatoč tome, čak i najskuplje kategorije ostaju znatno ispod europskih cijena. Ovaj pristup također odgovara na unutarnje čimbenike, poput potrebe za kontrolom javne potrošnje i izbjegavanjem neravnoteža u složenom gospodarskom kontekstu. Razlika u odnosu na zemlje poput Španjolske nije isključivo povezana s pristupom nafti. U Europi značajan dio cijene goriva čine porezi, koji u mnogim slučajevima prelaze 50 posto konačne cijene.
To objašnjava zašto, čak i kada cijene sirove nafte padnu, cijena na benzinskoj postaji ne pada proporcionalno. Porezna struktura, logistički troškovi i distribucijske marže imaju jednak utjecaj kao i sama cijena nafte.
U iranskom slučaju taj porezni teret praktički nestaje, zamijenjen je sustavom izravnih subvencija koji potpuno mijenja konačni rezultat. Ako proširimo perspektivu, kontrast ostaje očit.
U Sjedinjenim Državama litra benzina košta oko 1,26 eura, a dizela oko 1,27 eura, što su umjerene brojke, ali daleko od iranskih razina. Sjevernoameričko tržište kombinira domaću proizvodnju s umjerenijim oporezivanjem.
Na drugom kraju spektra, Izrael ima cijene veće od 2 eura po litri, što ga svrstava u red najskupljih europskih zemalja. Ovdje cijena točnije odražava međunarodne troškove i porezno opterećenje.
Između oba modela jasno je da cijena goriva ne ovisi isključivo o pristupu nafti, već i o tome kako svaka zemlja odluči prenijeti taj trošak na potrošača.
Međutim, postoji ključna nijansa koja potpuno mijenja tumačenje ovih podataka. U Iranu je prosječna mjesečna plaća otprilike između 300 i 500 eura, s minimalnim plaćama koje mogu varirati od 180 do 200 eura, u kontekstu obilježenom naglom devalvacijom valute.
To znači da, iako gorivo ima gotovo simboličnu cijenu u eurima, kupovna moć je znatno niža, a stvarni napor koji predstavlja za stanovništvo nije toliko udaljen od onoga s kojim se suočava europski vozač prilikom punjenja spremnika.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....