Kada smo odlučili za jubilarni broj Auto kluba uprizoriti ponavljanje susreta Yugo Floride i Fiat Tipa, koje je krasilo naslovnicu prvog broja Auto kluba, znali smo da to neće biti lak zadatak. Ne toliko zbog Tipa, on je bio među najčešćim modelima na našim cestama 1990-ih i još ih ponešto ima u svakodnevnom prometu, mada uglavnom kasnijih, redizajniranih primjeraka, poput ovoga Marina Draškovića iz Solina.
Europski automobil godine 1989. tek je počeo dolaziti pod radar ljubitelja oldtimera, no s obzirom na to da kod nas postoji nemali broj obožavatelja Fiata, najbolje sačuvani primjerci pomalo prelaze u prave ruke i gotovo ćemo ih sigurno u budućnosti viđati na susretima oldtimera.
S Floridom je, nažalost, radikalno drukčija situacija i plašili smo se hoćemo li je uopće uspjeti pronaći. U Hrvatsku je isporučeno tek nešto više od tisuću primjeraka, u ona nesretna vremena koja su vodila ratu, te je danas registrirane primjerke moguće nabrojati na prste jedne ruke.
Nema mnogo niti onih koji negdje skriveni čekaju na restauraciju. Zbog kombinacije rijetkosti i vremena nastanka, ovaj model kod prosječnog čovjeka ne izaziva nostalgiju na način Fiće, Stojadina ili Jugića, nema njegovih fotografija u starim obiteljskim albumima, ne zaustavljaju vas na cesti ljudi koji su ga nekada imali... Osuđen je na zaborav, ako se ne nađe neki entuzijast poput Elkana Petrova.
Odrastao je uz petero braće i sestara na Dugom otoku, okružen starim automobilima. Kada bi im bilo dosadno, otac bi ih poslao da se igraju na nekom auto otpadu, skidajući upotrebljive dijelove. Obitelj je i danas posvećena oldtimerima, i to mahom Fiatima i njihovim istočnoeuropskim derivatima, poput Zastava i Lada. Dvorište njihove radionice u Zadru raj je za ljubitelje navedenih marki. Elkan se u Floridu neočekivano zaljubio 2006., kada je kao desetogodišnjak svjedočio kako brat Natanael za dijelove rastavlja jedan primjerak zbog motora.
Želja za Floridom tinjala je u njemu sve dok nedavno nije odlučio potražiti neki primjerak. Bacio je oko na kasnu inačicu s početka 2000-ih, model Florida In, no njih je uvezeno samo deset, te se potraga pokazala gotovo nemogućom misijom. Stoga nije propustio priliku za nabavku ovog iznimno sačuvanog izvornog primjerka iz 1989., sa samo 28.000 kilometara. Krenuo je u laganu obnovu, s obzirom na to da je auto godinama stajao, no nedugo potom u Pakracu je pronašao jedinu još registriranu Floridu In i kupio je, pa je ova bijela pala u drugi plan. S novijom je u malo više od pola godine prešao oko 10.000 kilometara bez ikakvih problema, ugodno se iznenadivši koliko je superiorna u odnosu na rani model.
Jer Florida, ruku na srce, mada smo je te 1989. proglasili pobjednicom usporednog testa, nije bila dobar automobil. Koncept je bio zanimljiv, no u realizaciji je došlo do niza kompromisa, pa je, primjerice, prednji ovjes preuzet sa Zastave 101, i nije dovoljno snažan za ovaj automobil. Od 2485 komponenti koje su dostavljali kooperanti, njih je čak 1713 bilo novo, namjenski napravljeno za Floridu, a kvaliteta je jako varirala.
Dodatno, raspadom Jugoslavije zaustavljena je proizvodnja svih dijelova koji su se radili izvan Srbije i Crne Gore, te zamjenski danas ne postoje, kao ni razumijevanje za rijetke entuzijaste modela. Elkan priča kako je nazvao nekog u Srbiju pitati za dijelove, samo da bi mu ovaj odgovorio protupitanjem - zašto?
Upravo zbog takve nesretne sudbine Florida danas izaziva određeni interes među pravim entuzijastima, ljudima koji su svjesni koliko je rijetka. A nije teško ni shvatiti naše tadašnje kolege, koji su uvidjeli neupitni potencijal ovog modela, zbog rata i raspada države nikada ostvaren. Da je imala priliku normalno se razvijati, mogla je postati nešto više, a ne samo “skoro pa auto”, kako joj tepa Elkan. Osim novijih, većih retrovizora – desni je dodan naknadno, ta se opcija nudila samo na primjercima za izvoz – nema je namjeru modificirati, nego sačuvati ovakvu, kao pravu vremensku kapsulu.
Svojevrsnom vremenskom kapsulom možemo nazvati i ovaj Tipo. Redizajnirani model iz predzadnje godine proizvodnje u Italiji (u Turskoj će se raditi još pet godina nakon toga), izvorno je bio namijenjen za švicarsko tržište, te je došao s višom razinom opreme SX, koja uključuje klimu, zatamnjena stakla, kvalitetnija sjedala, prozore na struju, retrovizore u boji karoserije, servo upravljač... U Hrvatsku je uvezen 2000., a nova vlasnica postala je jedna gospođa iz Splita, koja ga je potom vozila više od dvadeset godina. Zanimljivo je da automobil nije bio garažiran, sve je to vrijeme stajao na ulici, no zahvaljujući blagoj splitskoj klimi ostao je odlično sačuvan.
Kada je prije dvije godine došao kod sadašnjeg vlasnika Marina Draškovića, Tipo je prošao jednomjesečno uređivanje, no zapravo su mijenjani samo potrošni dijelovi. Auto je izvana tek ispoliran i tretirane su sitne točke na kojima se vidjelo da je nešto oštetilo lak. Jedini je veći posao bila zamjena kompresora klime. U Njemačkoj je nabavljen originalni, tako da se ne ugrozi beskompromisna izvornost automobila.
Odmalena zaražen ljubavlju prema talijanskim automobilima, Drašković ima u čitavoj Dalmaciji poznatu radionicu za strojnu obradu glava motora, ali od oca je naslijedio nadimak - Bilkan. Radionica je smještena samo nekoliko stotina metara od iskopina antičke Salone, a iz njenog dvorišta puca pogled na poznati solinski krug, poprište mnogih legendarnih automobilskih utrka. Tako se ondje simbolički spajaju Bilkanove ljubavi prema starinama i automobilima. Iz stare je solinske obitelji, skupio je lijepu kolekciju arhivske građe, uključujući papire i knjige iz radionice Vicka Montana, legendarnog prvog i najvećeg splitskog trgovca automobilima, poklon od Montanovog unuka.
Što se pak automobila tiče, promijenio ih je dosad čak 175, uključujući Maserati Quattroporte. Prva su mu i najveća ljubav Fiati, imao je razne modele, pa s vremenom prešao i na Alfu Romeo i Lanciu. Danas od oldtimera ima dvije Vespe, jednu iz 1959., a drugu iz 1985., ali i prekrasni crveni Alfa Romeo GT Junior 1300 iz 1968., uz još čitavu kolekciju raznih modela.
Pa ipak, kada je saznao za ovaj Tipo, jednostavno mu nije mogao odoljeti, jer tako dobar i tako izvoran primjerak rijetko se nalazi. Vozi ga povremeno, za gušt, uglavnom po okolici Splita, a za dolazak do lokacije snimanja u Zadru posudio ga je zajednički prijatelj Ivo Kljaković-Šantić, bez čije pomoći bismo teško uspjeli realizirati ovaj članak. Planova za budućnost Bilkan nema, mijenja automobile kad mu dosade, no dojam je da u Tipu još uvijek uživa, te da bi njihovo druženje moglo potrajati još neko vrijeme.
Prije 36 godina Florida nije bila samo pobjednik usporednog testa, nego i naš prvi automobil godine. Danas, ma koliko bili svjesni da je Tipo naprosto bolji od nje u gotovo svakom pogledu, nekako se i dalje tijekom snimanja više zagledavamo u njegovu siromašnu rođakinju, svojevrsnu Pepeljugu.
Možda samo zbog toga što ih tako rijetko viđamo, Giugiarove linije nekako su bolje ostarjele i zanimljivije su od onih koje je dizajnerski studio I.DE.A realizirao na Tipu, a tu su i zgodni detalji poput, za osamdesete simptomatičnog, jednostrukog brisača. Danas nema natjecanja, razgovor potvrđuje uzajamno poštovanje, Elkanu se sviđa Tipo, a Bilkan je vrlo zaintrigiran Floridom. Već samom činjenicom da su preživjeli i našli se u rukama ovakvih entuzijasta, oba su automobila pobjednici usporednog testa.
Ukratko
Oba automobila na sebi imaju izvorni lak, no onaj na Tipu je, dijelom i zahvaljujući relativno nedavnom poliranju, mnogo dojmljiviji
Unutrašnjost je tradicionalno najveći problem Floride, pogotovo pretanka plastika sklona pucanju. Zanimljivo, te su dijelove mahom radili hrvatski kooperanti...
Tada modernu instrumentnu ploču potpisuje zemunski Teleoptik, no korištena je elektronika japanske tvrtke Denso, koja je odgovorna i za komponente sustava grijanja
Zanimljivost fotografiranog primjerka je da su zbog male kilometraže na stražnjim kotačima još uvijek montirane Trayal gume iz originalne ugradnje
Dva modela su dijelila motore, u Floridi je onaj najčešći, od 1372 ccm i 70 KS, a Tipov ima 1581 ccm i 75 KS, nakon prigušivanja zbog novih euro normi
Oba su modela izašla 1988., no u dvadeset je godina isporučeno samo oko 30.000 Florida, dok je Tipo do 1995. proizveden u više od 1,9 milijuna primjeraka
Marin Drašković je nadimak Bilkan naslijedio od također rano posijedjelog oca. Zaljubljenik je u talijanske automobile i Vespe, a ovo mu je četvrti Tipo
Tipo se uz nadoplatu mogao dobiti s futurističkom digitalnom instrumentnom pločom, no vlasnici oba fotografirana automobila preferiraju ovakvu klasičnu, analognu
Unutrašnjost je odlično sačuvana i posve originalna, a ima višu razinu opreme, s obzirom na to da je izvorno bio isporučen u Švicarskoj
Tipo bi kod današnje publike možda mogao steći kultni status i zbog uloge u kod nas svojedobno vrlo popularnoj seriji Inspektor Montalbano
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji s CVH
Na Auto klub se možete pretplatiti OVDJE
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....