O tome se ne priča, no istina je. Alkohol predstavlja ozbiljan problem za domaće osiguravatelje. Ne, doduše, na način da u društvima za osiguranje rade ljudi skloni dobroj kapljici, pa ošamućeni maliganima neprestano čine štetu sebi i drugima, tvrtki za koju rade i društvu općenito. To bi bilo zbilja pretjerano tvrditi…
No, istina je da čine štetu sebi i drugima, tvrtki za koju rade i društvu općenito zbog problema s alkoholom, ali u ovom slučaju vezanih uz ugovore o kasko osiguranju. Te ugovore, poznato je, osiguravatelji po prijavi štete često nastoje pravno osporiti na svakojake načine, pozivajući se na odredbe napisane sitnim slovima u svojim Uvjetima o osiguranju čijih odredbi mnogi vozači postanu svjesni tek kad se dogodi nesreća i dođe vrijeme za naplatu.
I onda slijedi povuci-potegni, pri čemu osiguravatelji imaju cilj platiti što manji iznos. Ili, u po njih najboljem scenariju – ništa. I tu se, iz nekog nepoznatog razloga, često hvataju baš alkohola, odnosno odredbi iz svojih Ugovora o osiguranju koje predviđaju da je pokriće kompromitirano ako je šteta nastala za vrijeme dok je vozač bio pod utjecajem alkohola.
I to ne samo u slučajevima kad se neka pijana protuha razbila auto i sad još traži novac od osiguranja. Ne, to se događa i kad je riječ o svakodnevnim situacijama u kojima je došlo do prometne nesreće s materijalnom štetom nakon koje testiranje na alkohol nije niti provedeno.
Niti je po zakonu moralo biti provedeno. U tim situacijama osiguravatelji često odbijaju isplatu jer smatraju da je vozač bio pijan samim time što nije alkotestiran i spremni su to stajalište braniti rukama i nogama, pa od spora s osiguranikom ne odustaju dok slučaj ne završi na Vrhovnom sudu. A to sa sobom nosi i mukotrpnu, višegodišnju sudsku sagu.
Pomalo nevjerojatno, listajući presude Vrhovnog suda donesene u proteklih četiri, pet godina naišli smo na desetak ovakvih, gotovo istovjetnih slučajeva. U svakom od njih osiguravatelji su, često i ohrabreni pravorijecima nižih sudova, tjerali mak na konac i odbijali isplatu odštetnog zahtjeva inzistirajući da je vozač bio pijan samo zato jer nije proveden alkotest, sve dok im se to nije obilo o glavu na Vrhovnom sudu.
Sve skupa čak djeluje nadrealno, jer su osiguravatelji itekako imali mogućnost pogledati kakav je stav Vrhovnog suda u brojnim sličnim predmetima, no svejedno su srljali u spor koji ne mogu dobiti. Nadajući se, valjda, da će se oštećeni vozači pomiriti s presudama koje im ne idu u korist i odustati od traženog novca.
Razlog za ovakvu nakaradnu praksu koja bez razloga opterećuje najviše sudbeno tijelo u državi neprestano ga tjerajući da odlučuje o nečemu o čemu je odlučio već bezbroj puta nalazi se u Uvjetima za osiguranje. Odnosno u njihovom tumačenju. Kod mnogih osiguravatelja, naime, ondje je propisano da vozač gubi pravo na odštetu temeljem police kaska ako nakon prometne nesreće odbije alkotest.
Pritom mnogi već i izostanak alkotesta smatraju dovoljnim razlogom da se pozovu na ovu odredbu, smatrajući da je vozač valjda sam trebao organizirati alkotest kako bi zadovoljio propisano u Uvjetima o osiguranju.
Kakvu havariju pritom prolaze oštećeni vozači zorno pokazuju brojne presude Vrhovnog suda, pa tako i ona relativno nedavna iz travnja 2020., u slučaju koji se po nižim sudovima vukao još od prometne nesreće 29. rujna 2010. U tom sporu s osiguravajućim društvom tužiteljica je odlukama suda prvog i drugog stupnja ne samo odbijena u svojem tužbenom zahtjevu za isplatu 31.558 kuna, već su joj niži sudovi naložili i da tuženom osiguranju mora platiti i parnički trošak od 3790 kuna, pa i zatezne kamate.
Srećom, oštećenu vozačicu to nije obeshrabrilo i predmet je završio na Vrhovnom sudu, gdje je u reviziji odlučeno „da je u konkretnom slučaju ništetna odredba Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila kojom se nalaže osiguraniku da osigura svoje alkotestiranje nakon prometne nezgode, te ako to propusti da gubi prava iz ugovora o osiguranju“. Pritom je naglašeno da se niži sudovi u svojim presudama nisu imali pravo pozivati na odluku Vrhovnog suda iz srpnja 2002. vezanu uz slučaj kad se vozač nakon prometne nesreće odbio podvrgnuti alkotestu.
To je, objašnjeno je u odluci, sasvim drugačija situacija od ove u kojoj se od vozačice tražilo da sama osigura vlastiti alkotest nakon prometne nesreće pod prijetnjom gubitka prava iz ugovora o kasku. I tako je vozačica, punih deset godina nakon nesreće, konačno došla do traženog novca uvećanog za zatezne kamate, a osiguranje joj je moralo podmiriti i troškove postupka koji su narasli na 9949 kuna.
Raspravljati o nekakvoj pravdi i poštenju, pa i pravnoj sigurnosti nakon što se vidi ovakav slučaj nema pretjeranog smisla, posebno kad se zna da su niži sudovi hladno odbili zahtjeve tužiteljice iako su i oni imali priliku vidjeti kakvo je pravno shvaćanje Vrhovni sud zauzeo i u brojnim sličnim slučajevima iz 2004., 2010., 2011., 2012…
No, zanimljivo je vidjeti što takav stav Vrhovnog suda znači za vozače s ugovorenim kasko osiguranjem u slučaju prometne nesreće. Ispada, naime, da osiguravatelji nikako nemaju pravo inzistirati na alkoholiziranosti vozača ako alkotest nije proveden, osim u slučaju da se vozač odbije alkotestirati na zahtjev policije i tako dođe u situaciju da prema Zakonu o sigurnosti prometa na cestama može biti smatran alkoholiziranim.
Znači, do odštete mogu doći i oni koji u alkoholiziranom stanju sudjeluju u prometnoj nesreći s isključivo materijalnom štetom, kad po slovu zakona nisu dužni zvati policiju, pa tako niti raditi alkotest.
Nije u skladu sa zakonom
Mnogi osiguravatelji već i izostanak alkotesta smatraju dovoljnim razlogom da odbiju odštetnih zahtjev svojih kasko osiguranika, smatrajući da je vozač valjda sam trebao organizirati alkotest kako bi zadovoljio propisano u Uvjetima o osiguranju.
A to, naravno, nije u skladu sa zakonom. Članak 176. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, naime, jasno govori da „vozači, odnosno sudionici prometne nesreće u kojoj je došlo samo do materijalne štete mogu napustiti mjesto prometne nesreće čim ispune i potpišu Europsko izvješće o nesreći ili na drugi način razmijene osobne podatke i podatke o vozilima“. Znači, u tim situacijama sudionici nemaju nikakvu obvezu zvati policiju, pa tako niti raditi alkotest.
HANFA ne poduzuma ništa
Prilično je nevjerojatno da dio osiguravatelja i danas, nakon brojnih presuda Vrhovnog suda koje im ne idu u korist, i dalje ustrajava na dokazano ništetnim odredbama u svojim Uvjetima za kasko osiguranje vezanima uz alkoholiziranost vozača, kojima po vlastitom tumačenju može osporiti isplatu odštete.
Među njima neke nisu čak niti samo ništetne, već i nakaradne. Nekadašnje Jadransko, a danas Adriatic osiguranje tako u svojim Uvjetima navodi da se sudionik prometne nesreće može smatrati alkoholiziranim „bez obzira na količinu alkohola u krvi, utvrdi li se da pokazuje znakove alkoholizirane poremećenosti“.
Sličnu formulaciju, primjerice, koristi i Generali osiguranje u svojim Uvjetima. Pritom se postavlja pitanje što sve ovih godina poduzima Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA) kojoj se iz nekog razloga ove odredbe nisu učinile spornima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....