Obasipao me ljubavlju, davao mi savjete, bio je tu za mene 24/7, a onda je krenulo... Evo kako sam se izvukla iz ralja narcisa

Piše: Ana Kolar, autorica bloga Blogledalo

Počelo je nevino. Opušteno. Jedva primjetno. Red kava, između njih nešto dopisivanja i poziva. Trenutak u kojem nisam tražila nikog i kad sam tražila samo informacije o poslu koji me zanimao pretvorio se u kvazi prijateljstvo u kojem smo se jedno drugome otvarali. Meni je pasalo razumijevanje kakvo do tad nisam srela, a njemu je pasala pažnja i da mu se netko divi. Jadali smo se jedno drugome, ja da otpustim i prihvatim, a on da izazove empatiju što nije problem jer je znao s mojih društvenih mreža što će i kako će.

Empatija je kod mene duboko ukorijenjena i takve nas, empatične, najviše vole. Precizno je i jedva primjetno rastvarao svoju mrežu tjednima dok u nju nisam upala. Nisam imala pojma što se događa osim da sam u bajci kakvu sam dugo priželjkivala. Obasipao me ljubavlju sa svih strana, bio je za mene tu 24/7, pomagao profesionalnim savjetima (otud divljenje koje mu je trebalo kako bi se hranio), probudio u meni ponovno želju za majčinstvom pokazavši mi kako je divan otac. Takvim se, naime, savršeno predstavljao. Sve je bilo idilično otprilike tri mjeseca, ništa mu nije smetalo iz moje prošlosti (jer zašto i bi kad je to nečije prošlo vrijeme?), kovali su se planovi za budućnost, kupovali pokloni i kad nisu bili posebni datumi, dočekivale me poruke na najzačkuljastijim mjestima i pažnja dostatna da nadoknadi svu onu pažnju koja mi je za života nedostajala. Znao je da jest i znao je koliko mi je potrebna jer, za razliku od mene, on je ovu igru igrao već na desetke puta i pripremio se upoznavajući me što uživo što online.

Ana Kolar

Privatni album

Negdje na pola puta, počeli su znakovi da je to sve pretjerano, lažno i da mi više ne odgovara nego što mi odgovara, ali kvragu, zaljubila sam se i emocije su svaki put prevalile na stranu te imaginarne ljubavi i moje genetski uvjetovane empatije pa sam i, potpuno glupo i naivno, popušila sve i jedan izgovor i sve i jednu obranu koja je gotovo uvijek završila kao napad na moje biće. Ne fizički, psihički me krenuo sustavno uništavati nakon tri ili četiri mjeseca te tzv. Idilične veze - jer je mogao.

Bila sam duboko u zamci koju je postavio. Sve ono što sam mu ispričala na početku, čak i prije nekog formalnog početka, počeo je okretati protiv mene kako bi sebe uzdigao. Naravno, sve pod nazivnikom izrazite ljubavi i brige za mene, moju i zajedničku budućnost. Odjednom je moja prošlost bila problem, nije se slagao s nekim mojim postupcima poput odlaska sama na daleko putovanje jer, citiram: „išla sam tamo kao i sve solo žene ikad, da bih se je*avala“. Moje umjetničke fotografije o kojima sam desetljeće i kusur sanjala i konačno ih napravila nisu bile moja stvarna želja, tako je, on zna bolje od mene što sam ja zaista htjela sa sobom i svojim tijelom (životom) već me na to, opet citiram: „Nagovorila frendica.“. Nikad ja hrpetinu toga ne bih napravila i postigla da me nisu vodili drugi - tako je počeo postavljati stvari.

Da sam je*eno nesposobna donositi ikakve odluke, od destinacije za putovanje, do hobija i/ili posla. Sve je to zato što nisam znala najbolje za sebe, ali sam sad, na sreću ne znam kojeg božanstva, upoznala njega koji će mi život dovesti u red i napraviti od mene najbolje što se sa zadanim može. Tri mjeseca ranije, kad me trebalo uplesti u mrežu, bila sam božanstvo bez mane. Tek kad sam u mreži bila toliko zapletena da se iz nje, bez pomoći, ne mogu izvući krenuo je pokazivati što zbilja o meni misli. I mijenjati moje vlastito mišljenje o meni. Počela sam sumnjati u sve do sad, samo zato što je bio toliko uvjerljiv, a ja toliko nezaljubljena u sebe. Nametao mi je krivnju jer „ne volim sebe“ gdje sam zbilja u to vjerovala (a i bila opet iznenađena kako me dobro poznaje i kako, zapravo, brine za mene) ne znajući da je to upravo ono što njemu treba i želi kako bi sva pažnja bila na njemu. Ništa mu nije nedostajalo dok je iz mene crpio i zadnje atome snage, ljubavi i dostojanstva. Zaboravila sam što je ponos, što je to što me veseli i ispunjava, počela sam se udaljavati od svojih ljudi (jer oni mene kvare i naveli su me na sve ono u njegovim očima krivo). Tjednima sam bila u grču, izazivao je u meni agresiju jer se ipak u meni počela buditi ljubav prema sebi. Dakle, bila je tu cijelo vrijeme, ali je bila zatrpana što sranjima od ranije što njegovim obmanama u ime istinske ljubavi.

Sve do prekida, sveukupno je čitava priča trajala niti sedam mjeseci, nisam imala pojma na što sam naletjela i na kakvu nagaznu minu sam stala. Nije mi bilo bitno, barem ne tada, kako se taj poremećaj u njegovom biću zove te koji su točno mehanizmi iza toga, bilo mi je samo bitno da se izvučem sa što manjim posljedicama (bez nasilja, trudnoće ili nečeg sličnog) i što prije. Važno mi je bilo da ponovno budem ona stara ja, pa makar u njegovim očima oštećena i krivih postavki.

Otišao je, a ja sam prodisala i dok još nije izašao iz moje zgrade zablokirala sam ga ne svemu što postoji, nema te društvene mreže gdje je mogao stupiti u kontakt sa mnom. Javila sam prijateljici da smo prekinuli, a ona je samo rekla: „Konačno si opet normalna.“

Bila sam plijen

Tek nedugo kasnije sam saznala da sam ispala plijen osobe s narcisoidnim poremećajem ličnosti i potpuno neznajući taj sam prekid izvela maestralno, da on ni ne primijeti već je samo izgubio interes čim nije dobivao pažnju. Vrlo vjerojatno je u tom mom odustajanju već pronašao novu žrtvu, jer tako oni funkcioniraju. Ne znam, ako i jest, nadam se da se ta izvukla još brže od mene. Nažalost, oni se hrane nama empatima i nama koji imamo neke nedovršene poslove iz prošlosti. Nama koje nerijetko sebe stavljamo na zadnje mjesto, a dižemo druge.

Protiv narcisa je najbolja obrana, uvijek bila i zauvijek će biti, da volimo sebe i sebi budemo najbitnije. Hvala mu što me tome naučio. I hvala meni i mom unutarnjem osjećaju da se iz pakla izvučem u samo nekoliko mjeseci jer mnogi ljudi u raljama narcisa ostanu i po nekoliko desetljeća, rode djecu i oforme obitelji, ne znajući da to što imaju, te ucjene i ugnjetavanja nisu briga ni ljubav već poremećaj. Narcis nije sposoban za ljubav, ali jest za čitanje ljudi i zato im tako dobro ide u životu, i privatno i poslovno.

Do idućeg puta, volite sebe više od ikoga.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.