Godinama sam odbijala pomoć. Da sam samo znala u što upadam i da će biti teško, ne bih si to nikada dopustila

Nisam sigurna kad sam u životu krenula sve raditi sama. Moguće u ranom djetinjstvu uslijed raznih događaja na koje nisam mogla utjecati, a moguće i nešto kasnije početkom dvadesetih ili sam tad samo podebljala svoje „mogu sama“ unajmivši stan, radeći uz faks i sve ostalo kako je bilo. Ne, nisam ni prva ni zadnja koja je većinu života provela tako, misleći da sve može i mora sama. Najčešće nas na to, kako sam i gore spomenula, natjeraju okolnosti i onda udaramo tako dalje bez obzira na okolnosti jer se tako osjećamo sigurnije. Kad sve radiš sam, od najmanje sitnice do nekih zbilja velikih koraka i poteza, ovisiš o sebi i za sve neuspjehe si isključivo sam kriv. Tako sam i ja, radije ću se sama zaje*at nego da nekog drugog krivim. Godinama tako, odbijala pomoć gotovo uvijek, bez obzira mogu li ja zbilja to nešto ili bi mi bilo pametnije povjeriti nekome da mi skoči do ljekarne ili dućana. Ili da mi ispuni neke papire jer meni za to treba duplo ili još i više vremena.

Od moranja do nepovjerenja u druge

I tako, radeći sve sama, navukla sam na sebe, također sama, gomilu nepovjerenja u druge i to potpuno nesvjesno. Uz to došle su i neke druge neželjene posljedice poput burnouta, nesanice, anksioznosti, osjećaja krivnje i konstantnog stiskanja čeljusti od: „Što još moram, što je iduće, jesam li ovo ili ono“.

Tako se gotovo sigurno dovedeš u stanje u kojem ne možeš kvalitetno odmoriti, predahnuti i u kojem ti mozak konstantno vrti liste. Čak i one stvari koje ne trebaju biti na listi, nekako nađu mjesta na istoj, poput – otuširaj se, operi kosu, jedi bilo što, ali jedi, napravi nešto za sebe. Jer s vremenom sve bude bitnije od tebe, svi budu ispred tebe kad ne znaš prihvatiti pomoć i/ili savjet.

Mogu sve, ali ne želim!

Da, dokazala sam si nebrojeno puta u životu da veliku većinu zbilja mogu sama, da dobar dio svega i odradim bolje sama, ali, umorna od toga, konačno priznajem i sebi i drugima da to više ne želim. Ne samo da ne mogu SVE sama nego to ne želim. To mi više nije cilj, zaje*at sebe, a potom i druge kako bih si nešto dokazala. Sada sam si dala priliku da prihvatim pomoć ili istu tražim, da delegiram, da posao i obaveze dijelim s nekim.

Potonje zvuči puno lakše nego što u praksi jest jer godinama su mi nudili pomoć oko ovog ili onog i ja sam je glatko odbijala, toliko često da su u jednom trenutku prestali nuditi išta. Htjela si sama? Ok, evo ti onda. I kako je vrijeme prolazilo, trebalo je od nule utabati neke nove puteve koji bi vodili do toga da se ponudi podrška i pomoć koju bi se moglo i željelo prihvatiti.

Ponovno učenje

I dalje, znajući da ne želim više sve sama, nailazim na problem pitati nekoga nešto. Tražiti da netko uskoči umjesto mene ili da mi opere suđe. Bilo da se radi o sitnicama ili o velikim stvarima teško je tražiti tu pomoć čak i kad ju želiš. Zapravo, tek sada, pišući ovo, shvaćam da to ni nije pomoć jer to bi značilo da nešto ne mogu, a moja je zadaća, nego je to preraspodjela posla i obaveza. Kao onda kad se muževima zahvaljuje jer su ženi pomogli oko vlastitog djeteta ili jer su pričuvali to isto dijete na par sati. Ne, to nije pomoć i ne treba zahvala, to je nešto što bi trebalo biti normalno kao pranje zubi, a društvo je krivim postavkama učinilo da se na tome čestita ili zahvaljuje.

I ako si na nečemu želim čestitati danas, a i drugim budalama poput mene (znam da vas ima), to je da sam prihvatila i shvatila da ne mogu i ne želim sve sama. Ni sad, a ni kasnije.

Do idućeg puta, razmislite koliko toga radite sami, a ne biste trebali.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.