Događalo mi se da mi dođu ljudi prilično uznemireni i da naprosto ne znaju verbalizirati svoje osjećaje i što zapravo žele. Znaju da nisu sretni i da žele nešto promijeniti u životu. Obično je to samopouzdanje. Početni dio rada na sebe uvijek se fokusira na emocionalnu pismenost.
U školi smo naučili čitati i pisati, složene matematičke operacije, ali nažalost nismo učili kako se osloboditi emocija, razumjeti ih, kontrolirati i upravljati njima umjesto da one upravljaju nama. Prepoznajući svoje emocije i kako ih držati pod kontrolom, naučiti slušati druge ljude dok govore i reagirati na njihove emocije, možemo itekako povećati svoju osobnu moć.
Prema tome, emocionalno pismen znači prepoznati i imenovati svoje, ali i tuđe emocije, znati procijeniti njihov intenzitet i uzroke koji se kriju iza njih kad su u pitanju one neugodne emocije od kojih najčešće bježimo koristeći se nekim obrambenim mehanizmima, kao npr. potiskivanjem, agresijom, idealizacijom, projekcijom.
Od koga i čega bježite?
Kod anksioznih osoba često se javljaju fiziološke reakcije iza kojih stoje uvijek neprerađene emocije, odnosno misli ili neki događaj koji okida naše emocionalno stanje koje se manifestira tjelesnim reakcijama.
Od kuda sve te misli koje ne možete kontrolirati kao i strah koja okida tjeskobu i anksioznost? Ponekad kao grom iz vedra neba. Osobi koja je odrastala u domu u kojoj se nije znalo što donosi dan, a što noć, vrlo je teško programirati svoj um i emocije da se osjeća ugodno, veselo, sretno, odnosno ne uznemireno. Za svakoga od nas koji je odrastao u koliko toliko normalnim okolnostima, naš dom predstavlja simbol sigurnosti i zaštite. A što ako nije tako? Što ako je u kući boravio Vuk? Ne želeći razmišljati o ‘‘zvijeri‘‘, pokušavate pobjeći i bježati mijenjajući države, gradove, stanove, frizure, tjelesni izgled, i što sve ne samo da doživite malo olakšanja i mira iza kojih se zapravo kriju stalni nemire, strah, nesigurnost, osjećaj neadekvatnosti u vezi sebe.
Sve počinje od kućnog odgoja i odrastanja
Kada govorimo o nekim problematičnim ili nasilnim osobama, obično i kažemo s kim smo odrastali takvi i sami postajemo. Sve počinje s kućnim ‘‘odgojem‘‘. Odgojem u našem ranom djetinjstvu od strane naših primarnih skrbnika (roditelja) udaraju se temelji na kojima polako gradimo naša vjerovanja o sebi, drugima i svijetu, dakle sliku o sebi (samopoštovanje), sustav vrijednosti, a što na kraju determinira i naše ponašanje odnosno sve ono što postižemo ili ne postižemo u životu (rezultate).
Kada se uzrok problematičnog, nasilnog pa i opasnog ponašanja povezuje s kućnim odgojem, ljudi rijetko idu korak dalje da istraže uzroke koji leže iza problematičnog ponašanja nego to najčešće prihvaćaju kao nešto uobičajeno. Uglavnom se konstatira nečije stanje i tu se staje, ili se kaže da je nečiji otac bio alkoholičar, nasilnik, ili da je mama bila emocionalno hladna i nedostupna, da djetetu nije pokazivala dovoljno pažnje, ili da su se roditelji rastali, i da je sve to dovelo do nekih vrsta psihičkih poremećaja kod tada djeteta, a danas odrasle osobe.
Postoji i uzrok stvaranja disfunkcionalne obitelji, odnosno nešto što stvara plodno tlo za rast negativnosti i toksičnog odgoja djece koja se kasnije pretvaraju u problematične tinejdžere i osobe, a u zadnje vrijeme vidimo sve češće bezosjećajne monstrume. Ne zaboravimo da je svaki delinkvent, nasilnik i ubojica i sam nekada bio dijete. Odgoj dolazi iz doma, jer ni jedan vrtić, ni škola ne može nadomjestiti roditelje. Roditeljski stil oblikuje život djeteta od samih početaka i utječe na njegov daljnji razvoj.
Učenje životnih vještina
Naravno da danas mnogi društveni problemi, a poglavito sve učestaliji problemi nasilja, zahtijevaju urgentnu reakciju, međutim razmišljajući na malo duže staze mislim da je potrebno zaorati puno dublje i imati spreman jedan cjeloviti pristup jer problemi nasilja i ubojstava ne rješavaju se samo povećavanjem zaštitara i policije koji se bave interventnim reakcijama. Problemi će se dugoročno rješavati tek onda kada svi ti problematični tipovi budu osjećali više ljubavi i empatije, a manje mržnje, zavisti, straha i ostalih niskih emocija. To se čini odgojem i učenjem o životu, životnim vještinama, vrijednostima i duhovnoj sferi postojanja.
Odgojna funkcija obrazovnih institucija trebala bi biti integrirana s obrazovnom funkcijom. I dok se od djece očekuju visoki akademski rezultati, time se samo potiskuje zapravo odgojna svrhu škole. Obrazovne institucije od vrtića do škola trebale bi poticati jednakost prema svim jedinkama društva, promicati toleranciju među učenicima, raditi na razvijanju kritičkoga mišljenja, odnosno poticati osobni rast i razvoj, samostalnost, kao i odgovornost prema zajednici. Osim toga škole i stručne službe puno bi više pozornosti trebali posvetiti radu na poboljšanju komunikacije s roditeljima, koji su aktivni sudionici odgoja djeteta.
Dobro odgojena osobnost, daje snagu čovjeku da ne upadne u mnoge naizgled bezazlene zamke današnjega života. Drugim riječima, umjesto da se konformira, usvaja i prihvaća nešto loše, a sve zbog simpatija prema nekome i društvu. Ljudi najčešće kažu ‘‘pa ionako je sve relativno‘‘!. Kako za koga! Znam samo da će zdrava struktura ličnosti itekako znati odvagnuti i razabrati kako najbolje postupiti i nikoga ne povrijediti i biti pozitivan primjer drugim koji to nisu.
Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje