Bila bi to još jedna lijepa priča s happy endom da se Lota nije zaigrala u želji za novčanicama.

 FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK
Kriminalna afera

Lota je ušla u sumnjivo društvo i istina koju je do tada živjela otopila se kao gruda snijega

Dugonoga djevojčica iz grada jagoda i pršuta više je pažnje posvećivala uređivanju svojih lutaka nego igri s vršnjacima. Otišla bi ona i među njih jer nimalo nije bila povučena, ali ipak je imala neki svoj svijet...

Je li istina na dnu oceana? Nekom je, nekom nije. Je li istina u zalasku sunca? Neki će reći predivna slika, neki neće reći ništa. Je li istina u jutarnjoj rosi? Osjetit će oni koji će po njoj ići bosi. Je li istina visoka i strma stijena? Penjači će o tome svjedočiti. Je li istina jezero skriveno u šumi, pad slapa, mjehurići od pjene, valovi koji dolaze iz dubina… kako za koga. Svatko ima pravo izbora. Je li istina za čovjeka slijepa ili oku vidljiva? Gnoza ili proza, potvrda Boga ili čovjeka. Jer čim kažemo kad nam netko nešto priča: 'Da… istina je!', mi potvrđujemo povjerenje u izrečene riječi. Složila bi se da je istina sadržana u riječima, ali riječi kao i sve ostalo moraju u sebi nositi određenu težinu, izazvati emotivnu reakciju, a ta reakcija ne mora uvijek biti pozitivnog karaktera. I negativna reakcija ubraja se u jednadžbu istine. Zato je istina poput spojenih posuda iz kojih pokušavamo izdvojiti pozitivnu tematiku, a negativnu ostaviti u posudi. Dijeliti istinu na dva djela nije moguće jer ona je uvijek cjelovita tvorevina, čvrsta poput dijamanta, ako govorimo o pravoj istini koja običnom putniku života nije na prvu razumljiva. Iako ne razmišljamo kako dan prelazi u noć ili kako iza noći sviće dan, trebali bismo znati da jedno rađa drugo jer dolazi iz istog izvora, a izvor je energija koja svijetlo pretvara u tamu ili obrnuto. I ta igra nema prekida makar je mi doživjeli kao prekid zbog promjene boje. Na tu smo se pojavu istine navikli, uzeli je zdravo za gotovo, stavili točku. Svi znamo da je 'i' sastavni veznik, bio na sredini ili na početku rečenice. Jedina razlika je u tome što će na početku rečenice biti napisano velikim slovom čime naglašava važnost događaja.

Čista i prljava duša

Čime čovjek može 'pročitati' dok drugog sluša iz kojeg izvora dolazi istina, prljavog ili čistog? Znajući kako čovjek drugog sudi po sebi, izjava davno iznikla iz naroda, tako je i sa prijevodom istine. Čista duša prepoznati će čistu dušu, a prljava duša čistu će proglasiti prljavom, da sebe odriješi, da vlastitu prljavštinu može podnijeti. Bojali se mi čuti istinu ili ne, ona je poput kapi vode koja ipak na kraju pronađe put do nas. Što je bolje? Saznati je ili ju pokušati prečuti, zanijekati, pobjeći od nje, lažirati je po svom ukusu… upotrijebiti sva raspoloživa sredstva protiv nje kao da je neprijatelj, a neprijatelj je onima koji ne žele mijenjati svoje dogme. Od kada je odstupanje zabranjeno i tko ga je zabranio? Zabranili smo ga samima sebi, ako smo uvjerenja i istinu podveli pod isto značenje. Kada netko svojim uvjerenjima poništava naša uvjerenja uvijek mu možemo reći: 'Uvjeri me' ili 'Nisi me uvjerio.' A onome za kojeg barem naslućujemo da bi mogao govoriti istinu reći ćemo ako ne licem u lice, onda iza leđa ili u sebi: 'Ne vjerujem.' A tako nešto kažemo zato što smo sigurni u svoju istinu o prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti, barem se tako uvjeravamo. Povjerenje da bi itko na ovom svijetu mogao znati istinu o nama ako u njoj ne sudjeluje djeluje suludo, jer to bi nas iz gospodara svog života pretvorilo u sluge. Znati prije nego što se predikcija dogodi i pokaže u stvarnosti, za većinu ljudi još je uvijek tabu tema. Ali kada se i pokaže u stvarnosti mi i dalje ostajemo podijeljeni u mišljenju o takvim ljudima, pripisujući im razna pogrdna imena s punim ustima pljuvačke, ne razumijevajući da su neki ljudi došli na ovaj svijet da budu ispred vremena. Tko na kraju plaća veću cijenu svoga postojanja? Oni koji pomažu ili oni koji pljuju? Jedini svjedok tome zauvijek će biti vrijeme.

Lotina kreativnost

Lota je bila dugonoga djevojčica iz grada jagoda i pršuta, koja je više pažnje posvećivala uređivanju svojih lutaka nego igri s vršnjacima. Otišla bi ona i među njih jer nimalo nije bila povučena, ali ipak je imala neki svoj svijet u kojem bi se najbolje osjećala isprobavajući lica svojih lutaka urediti po svom ukusu. Kako joj je tetka radila u inozemstvu, svaki put kada bi došla u posjetu znajući kako Lota voli lutke uvijek bi je obradovala nekom velikom na čijem je licu Lota mogla vježbati svoje vještine. Naravno da je uz lutke bio i dodatni dar, pribor za šminkanje. Njezini eksperimenti svima su bili zanimljivi, pa su joj kasnije i ženski članovi obitelji te prijateljice iz škole dopuštale da i na njihovim licima razvija tu svoju kreativnost. Početkom srednje škole koju je također pohađala u rodnom mjestu počela je eksperimentirati i sa svojim licem u početku diskretno, a kasnije sve naglašenije. Pokušavala je to sakriti od svojih dosta konzervativnih roditelja koji su bili pobornici prirodnog izgleda pa je šminku, odnosno korekciju svog lica mijenjala izvan rodne kuće, a brisala dolazeći kući.

Obožavana nećakinja

Kako ju je tetka i nadalje opskrbljivala novitetima na tržištu njezin entuzijazam rastao je sve više. Bila je vrlo lukava pa je u školskoj klupi obuzdavala tu svoju potrebu, jer je vrlo dobro znala kako profesori u to vrijeme nisu dopuštali razna odstupanja takvog tipa svojim učenicima. No nakon nastave Lota bi vrlo brzo ispred ogledala u WC-u pretvorila sebe u drugu osobu za jedan slobodan sat vremena koje su joj roditelji dopustili da provede s prijateljicama zbog dobrih ocjena, te uzornog vladanja. U Splitu je upisala Ekonomski studij ali ne zato što ju je zanimao, nego zato što joj je taj grad pružao mogućnost slobode od roditeljske stege. Živjela je u tetkinom stanu koji je tetka kupila netom prije njezinog dolaska na studij, pa da ne zjapi prazan ponudila ga je nećakinji koju je inače obožavala, radije nego podstanarima. Studij je vrlo brzo napustila, zaposlila se kao konobarica i uz zaposlenje pronašla model u BiH kako doći do certifikata uz mogućnost otplate na rate. Da bi došla do tog certifikata gazda i kolege su joj išli na ruku.

U lisicama

Tetki je povjerila sve, zamolila je za šutnju i dopuštenje da u njezinom stanu započne sa samostalnim radom dok ne zaradi dovoljno da potpuno stane na svoje noge. Smatrala je ako se roditelji i naljute proći će ih ljutnja, čim vide kako je ona ostvarila svoje snove. Daljnja životna priča Lote oživjela je kao na filmskoj traci. Tetka je financirala otvaranje salona jer nije imala svoje djece. I bila bi to još jedna lijepa priča s happy endom da se Lota nije zaigrala u želji za novčanicama. Ušla je u sumnjivo društvo koje joj je preporučilo tržište na crno. Istina koju je do tada živjela otopila se kao gruda snijega, ali ne zbog zraka sunca nego zbog njezina imena koje se našlo u kriminalnoj aferi. Uzorna djevojčica Lota postala je sramota roditeljima. Svoje ruke koje su do tada magično klizile tuđim licima, sada je gledala u lisicama.

MISAO TJEDNA

Ponekad je odluka važnija od snova, a istina tome svjedoči.

Linker
13. studeni 2024 01:51