Tajni CIA-ini dokumenti o raspadu SFRJ: Američke službe znale su što će se dogoditi, a Europa je bila ekstremno neinformirana i nesprema!

ZAGREB - Podulji red djevojaka čekao je u petak rano poslijepodne u velikoj predavaonici Zagrebačke škole za ekonomiju i menadžment da profesor Josip Glaurdić završi s predavanjem.

Svaka od njih u rukama je imala knjigu “Vrijeme Europe”. Čekale su da im se profesor potpiše. “Možete li mi napisati nešto osobno”, bio je jedan od najčešćih zahtjeva. “Nije li sladak”, dobacila mi je preko ramena jedna od njih, također s knjigom u pripremi, nestrpljiva jer sam ga zadržao u razgovoru dulje od planiranog vremena.

Pred mjesec dana Glaurdić, danas predavač na Cambridgeu i kolumnist hrvatskog izdanja Forbesa, poslao mi je zabrinutu poruku - statistike pokazuju kako ogroman broj knjiga povjesnih znanstvenika ne pročita nikada nitko. Čak niti njihove mame. Samo u petak, u prigodnoj prodaji na ZŠEM-u, prodano je više od 50 primjeraka. I svatko je htio autorov autogram.

Tisuće tajnih papira

“Vrijeme Europe”, prva knjiga Josipa Glaurdića koju je prvo u SAD-u izdala naklada sveučilišta Yale, a hrvatsko izdanje izlazi u nakladi izdavačke kuće Mate, bavi se raspadom Jugoslavije na dosad neuobičajen način: znanstveno, hladno, bez emocija. Tisuće citiranih, donedavno tajnih dokumenata i niz razgovora s izravnim sudionicima procesa. Pitam ga zato - koliko su političari i diplomati koji su bili uključeni u proces raspada Jugoslavije danas spremni o tome govoriti bez uljepšavanja svoje uloge?

- Ako ste ozbiljan istraživač morate biti više nego oprezni. Oni, naravno, pokušavaju zaštititi svoje (političko) ime. Njihove rečenice moraju se pažljivo balansirati sa svime ostalim. Ali intervjui daju inače suhom sadržaju okus razdoblja, začin koji bi inače izostao. Danas, nakon 20 godina, mnogi se i ne sjećaju što se točno dogodilo, ali dobro pamte kako su se tada osjećali. Ponekad je to moglo biti presudno.

Radili ste s deklasificiranim dokumentima CIA-e, Bijele kuće i britanskog Foreign Officea. Koliko je tih dokumenata danas raspoloživo javnosti, a koliki dio možda nikada neće biti objavljen?

- U mraku je ogromna većina. Veliki dio toga vjerojatno će u mraku ostati zauvijek. Ovo je samo blic-portret.

Ima li čitaču koji dolazi iz ovih krajeva, koji ipak zna što se ovdje događalo, u tim dokumentima nečega što bi izazvalo šok, poput efekta koji je prije godinu dana izazvao WikiLeaks?

- Jugoslavenska kriza razvijala se dugoročno. Nije počela odjednom. Samo netko totalno neupućen mogao bi reći da se Jugoslavija 1991. iznenada našla u ratu. Sve se to događalo vrlo polako - kroz ekonomsku krizu, antibirokratsku revoluciju, kroz procese ukidanja autonomije u pokrajinama i nereda na Kosovu, zveckanje oružjem, prijetnje mijenjanjem granica. Sve je to bilo vrlo dobro dokumentirano. I to je ono najvažnije što vidimo kada danas čitamo CIA-ine dokumente - kako su oni bili dobro informirani. Kao što je to pratio jugoslavenski i zapadni tisak... Zapadni tisak je to apsolutno dobro predvidio.

Sjećam se Newsweeka iz 1990. Bili su nacrtali kartu raspada Jugoslavije koja se očito temeljila na dijelu podataka iz CIA-inog izvještaja koji vi objavljujete...

- Za one koji su pratili situaciju nije bilo iznenađenja. Drugo je što političari nekim stvarima koje su im servirale obavještajne službe nisu htjeli vjerovati. CIA-in posao nije da stvara politiku. Bože sačuvaj. Oni analiziraju što se događa i eventualno simuliraju scenarije - što bi se moglo dogoditi ako se nešto poduzme. Nije na njima da predlažu koje korake treba napraviti. Zato kada čitamo novine iz tog razdoblja, mi zapravo svjedočimo tadašnjem curenju obavještajnih podataka u medije. Pitanje je tko ih je pustio. Ozbiljna teza je da su oni procurili iz same CIA-e, jer su njeni obavještajci zaključili kako nisu zadovoljni da se, nakon što su politici servirali izvještaje, ništa ne događa. Što radite u takvom slučaju? Probate priču ugurati u New York Times i gledate što će se dogoditi. Vjerujem da je to bio slučaj i s pričama koje su najavljivale raspad Jugoslavije.

Varanje na financijama

Zapadni političari jednostavno neke stvari ne žele vidjeti. George Bush senior došao je iz CIA-e, ali nije joj vjerovao zato što je organizacija u to vrijeme prolazila kroz proces čišćenja. Na njenom čelu je bio William Webster koji je tamo doveden iz FBI-a da ga pročisti zbog svega što se tamo događalo prije.

On nije bio čovjek sistema i Bush ni njemu, ali zato ni cijeloj organizaciji nije vjerovao. Slično se dogodilo i u slučaju Iraka. CIA je najavljivala da će Irak napraviti invaziju na Kuvajt. Bush je nazvao svoje naftaške prijatelje, šeike, i oni su rekli da je riječ o blefu. Vjerovao je šeicima, a ne svojim obavještajcima.

Jednako tako bilo je u slučaju Rusije. CIA je savjetovala da se odmah, umjesto Gorbačova, podrži Jeljcin kako bi se spriječio puč. Zbog dobrih osobnih veza s Gorbačovom nisu im povjerovali. I to se pokazalo pogrešno. Tako je bilo i ovdje. Obavještajni podaci bili su iscrpni i prilično precizni, ali Bush je odlučio vjerovati (Lawrenceu) Eagelbergeru zbog njegovih dobrih osobnih veza s Miloševićem.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG