Svaki poraz boli, pogotovo onaj uvjerljiv, pogotovo onaj koji uslijedi nakon što se tjednima najavljivala mrtva utrka i realna šansa za pobjedu. No, kako u životu, tako pogotovo i u politici opstaju samo oni koji devet puta padnu, ali se deset puta uzdignu. Osim neupitne hrabrosti i "čvrste glave", krucijalni preduvjet uzdizanja jest i visoka razina objektivne introspekcije. Konkretno, u slučaju stožera Demokratske stranke, to znači suočavanje s bolnim činjenicama kako bi se iz njih mogle naučiti jednako bolne lekcije.
U postizbornoj političkoj analitici uvijek se kreće od strukture biračkog tijela: koga smo dobili, a koga nismo, nakon čega slijedi pitanje - zašto?
U tom je kontekstu, pogotovo danas kada postoji tendencija glorifikacije žrtvoslovlja, a trend je zastupljen pogotovo na ljevici, vrlo primamljivo svu krivnju svaliti na rod i rasu te ovogodišnje predsjedničke izbore prikazati kao svojevrsni referendum o tome je li Amerika bila spremna za ženu, Afroamerikanku, predsjednicu. Tada je lako oprati ruke od ikakve odgovornosti te se predati samosažalijevanju. No, od toga nema nikakve koristi zbog čega je izvjesno da će stranka, koja postoji da bi bila na moći, u najkraćem mogućem roku inzistirati na objektivnoj obdukciji izbornog rezultata.
Činjenice su tvrdoglava stvar.
Prva, po demokrate bolna, činjenica jest da je izlaznost bila izuzetno visoka, što znači da argument kako rezultat ne odražava stvarno stanje a priori ne stoji. Amerikanci su u jednakoj mjeri izabrali Donalda Trumpa, kao što su odbacili Kamalu Harris.
Druga je činjenica da su u velikom postotku glasale i žene kojima pitanje reproduktivnih prava - oko čega su, donekle legitimno, odlučili osmisliti svoju ad hoc "spasi što se spasiti dade" kampanju - nije bio dovoljan motiv da glasaju za njihovu predsjedničku kandidatkinju. Štoviše, u nekolicini saveznih država, od kojih je Missouri najbolji primjer, žene su putem referenduma izglasale zaštitu prava na pobačaj, ali su istodobno glasale za Donalda Trumpa. Drugim riječima, pobačaj kao takav nije spriječio glasačice da izaberu predsjednika koji im je, postavivši konzervativnu većinu u Vrhovni sud, ukinuo pravo izbora.
Nije joj pomogla ni najava u anketama da većina Amerikanaca na birališta izlazi zbog "zabrinutosti za stanje demokracije u SAD-u". Demokrati su taj trend interpretirali sebi u korist, zbog čega su odlučili kampanju usmjeriti prema "fašizaciji protivnika". No, ispostavilo se da prosječni birači imaju drugačiju definiciju "prijetnje" i "demokracije" prema kojoj, kada se sve zbroji i oduzme, upravo njih, elitne močvarce, smatraju većom prijetnjom od "srčane mase koja se malo zanijela na Capitol Hillu".
Prije nego što taksativno pobrojimo objektivne propuste Demokratske stranke, treba odmah naglasiti da su ovako uvjerljivoj pobjedi Donalda Trumpa uvelike doprinijeli i "vanjski faktori" poput globalnog trenda odbacivanja aktualnih čelnika država, kao što je to bio slučaj u Japanu i, na kraju krajeva, u Njemačkoj - upravo.
Međutim, strmoglavi pad njezine kampanje pune "inkluzivnosti, nade i radosti", ironično, počeo je u onome trenutku kada joj je Sunny Hostin, voditeljica izuzetno popularne emisije "The View" na ABC-ju, postavila vrlo očekivano pitanje tijekom onoga što je trebao biti izuzetno prijateljski i bliski intervju: Što biste učinili drugačije od predsjednika Bidena?
Harris je pitanje naočigled zateklo potpuno nespremnu zbog čega je, uz zamuckivanje i poglede u pod, odgovorila da joj "ništa ne pada na pamet".
Pitanje koje se apsolutno trebalo postaviti, i to prvo, raskrinkalo je najveću Ahilovu petu cijele kampanje - na koji način potpredsjednicu, čija je jedina zadaća odano sekundirati aktualnom čelniku zemlje, distancirati ne samo od njega, nego i od činjenice da je iz utrke odustao zbog zataškavanih zdravstvenih problema (koje je ona morala znati ili barem primijetiti).
Druga i neupitna stvar bilo je pitanje granica i činjenice da je ona na početku Bidenova mandata bila postavljena kao "carica" sa zadatkom da taj problem stavi ad acta. Pitanje migranata bilo je na samom vrhu većine birača, oko toga je postojao konsenzus svih agencija za ispitivanje pulsa naroda, no stratezi Demokratske stranke naprosto nisu uspjeli pronaći suvislu strategiju kojom bi amortizirali davno nanesenu štetu.
Jedan od neupitnih razloga jest ona sama. Svim neupitnim kvalifikacijama i impresivnom životopisu unatoč, ljudi je jednostavno ne vole. U bilo kojem "mirnodopskom" izbornom ciklusu Kamala Harris ne bi uspjela dobiti podršku birača Demokratske stranke ni holivudskih zvijezda, koji bi joj sigurno tražili dlaku u jajetu.
Treba se osvrnuti i na Gazu te na činjenicu da su je mnogi birači, osobito pripadnici progresivne struje, poistovjećivali s "Genocidnim Joeom" te su iz prosvjeda, upravo zbog Palestinaca (i suštinskog nepoznavanja problematike), glasali za Trumpa.
Za kraj, vrijedi naglasiti najbitniji od svih nabrojanih propusta - it‘s the economy, stupid. Naime, unatoč tome što su Bidenovi potrčci mjesecima mahali pozitivnim ekonomskim indikatorima, prosječni ih građani, zbog inflacije, jednostavno nisu osjećali na svojoj koži. Umjesto da na te kritike Harris odgovori uz neku vrstu elementarne empatije, ona je njihove kritike odlučno odbacivala navodeći da je inflacija pod kontrolom. No, propustila je razumjeti da unatoč tome što inflacija više ne divlja, cijene potrošačke košarice i dalje su izuzetno visoke te opterećuju proračun većine prosječnih građana, onih koji nisu holivudske zvijezde. A to joj se, baš kao i cijeloj Demokratskoj stranci, spektakularno obilo o glavu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....