Ukrajincima stigao hladan tuš, a u Kursku su u sve većem problemu; Plenkovićev posjet Kijevu razotkrio detalj koji je prošao ispod radara!

Srijeda 11. rujna ujedno je 931. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, državi koja baš kao i Hrvatska polagano izlazi iz ljetnih žega – tako da je i potrošnja struje postupno manja, pa je zadnjih dana opet nema redukcija. Ipak, dugotrajne nestašice izazvale su manje prosvjede u Odesi, dok se užurbano radi na popravcima postojeće infrastrukture (koju Rusi svakih nekoliko dana nanovo oštećuju, dok se ravnoteža potrošnje i opskrbe učestalo održava uvozima struje iz Poljske, Slovačke, Rumunjske, Mađarske i Moldove). U popravljanju je od velike pomoći bila i isporuka razne stare energetske opreme sovjetskog podrijetla, zaostale širom istoka EU – kojom se nastoji sanirati činjenicu da je Ukrajina prije početka rata 2022. proizvodila oko 37 GW struje, od čega je do jeseni 2023. ostalo 18 GW, da bi u proljeće 2024. navodno izgubila i dodatnih 7 GW proizvodnih kapaciteta.

Dok se službeni Kijev pripremao za današnji četvrti po redu sastanak tzv. „Krimske platforme“, sama Ukrajina je itekako u ratu. Samo prošlog tjedna je na tu zemlju palo više od 800 vođenih zrakoplovnih bombi, gotovo 300 kamikaza-dronova i preko 60 raznih raketa – dok država nastoji stabilizirati bojišnice i razvijati vlastitu obrambenu industriju (među ostalim, u zaštićenim podzemnim tvornicama) ne bi li se smanjila ovisnost o stranim donacijama i raznim dozvolama za korištenje tako dobivenog naoružanja. Dobra je vijest da se pomorskim putem kroz Crno more (i usprkos ruskoj Crnomorskoj floti) uspjelo u svijet poslati oko 66 milijuna tona tereta – što je usporedivo s predratnom 2021. godinom, usprkos ruskim prijetnjama i načelnoj blokadi – uz rast BDP-a oko 3,7% u drugom kvartalu 2024. i inflaciju oko 5,4 posto, gdje kompletni porezni prihodi izgleda da idu na potrebe obrane, a redovito funkcioniranje društva se pokriva stranim donacijama. U takvim okolnostima ipak treba spomenuti i nadolazeći problem nedostatka pitke vode u Kijevu – čijih 70 posto dolazi iz rijeke Desne, koja je u svom gornjem toku navodno završila teško zagađena ruskim uništavanjem više pročistača u oblasti Kursk, pa sad svo to zagađenje polagano plovi nizvodno.

Polako se kristaliziraju i vijesti o iranskom slanju balističkih raketa kratkog dometa u Rusiju koja ih navodno planira krajem godine početi lansirati na ciljeve u Ukrajini. Vijesti o konkretnoj provedbi sporazuma Rusije i Irana s kraja 2023. objavili su zapadni izvori krajem prošlog tjedna, paralelno održavanju skupa o daljnjoj pomoći Ukrajini u tzv. „Ramstein formatu“. Rakete Fath-360 navodno su 4. rujna brodom „Port Olya-3“ preko Kaspijskog mora bile isporučene Rusiji, a iako je Iran 7. rujna i službeno negirao isporuku, pojedini političari u Tehranu priznali su slanje i projektila i kamikaza-dronova iz Irana u Rusiju u zamjenu za razne potrepštine. U ponedjeljak 9. rujna na tu je temu posebno pozvan i iranski otpravnik poslova u ukrajinsko Ministarstvo vanjskih poslova – dok se od službenog Kijeva moglo čuti kako bi takva prodaja balističkih raketa mogla imati „razorne posljedice za ukrajinsko-iranske bilateralne odnose“ (a možda i potpuni prekid svih odnosa). Činjenicu da se takvo produbljivanje vojno-industrijskih odnosa Moskve i Tehrana smatra ozbiljnom globalnom prijetnjom potvrdio je u međuvremenu i posjet ministara vanjskih poslova SAD (Blinken) i Velike Britanije (Lammy) Kijevu – dok se ujedno krenulo uvoditi i prve dodatne kaznene mjere protiv Irana.

Dok su EU i njene vodeće države izražavale zabrinutost i ogorčenje takvim poslovanjem, London i Washington već su krenuli i s dodatnim ograničenjima određenih osoba i poduzeća koja s ovom vojnom proizvodnjom i transferom imaju konkretnih dodira (UK je 10. rujna uvela sankcije protiv 2 iranska čelnika i po 3 ruske i iranske organizacije, dok su SAD 10. rujna sankcionirali 10 pojedinaca, 6 organizacija te 5 brodova iz Irana i Rusije). Još nije jasno hoće li ova novost u ruskom raketnom arsenalu biti konkretnim povodom i davanju zapadne dozvole za korištenje svih doniranih zapadnih dalekometnih oružnih sustava protiv ciljeva duboko u Rusiji, kako su to neki promatrači najavljivali. U međuvremenu je postalo jasno da današnji posjet Kijevu američkog ministra Antony Blinkena i britanskog Davida Lammya nije poslužio toj svrsi – već su samo ponovljene namjere doniranja novaca iz SAD i UK za humanitarne potrebe Ukrajine, te stabiliziranje njihovog ekonomskog sustava.

Treba posebno napomenuti kako je u Kijevu 11. rujna osvanula i oveća hrvatska delegacija. Premijer Andrej Plenković ondje je objavio kako je RH osigurala 4 milijuna eura za paket pomoći ukrajinskoj energetici i obnovi infrastrukture, dok je Volodimir Zelenski ujedno otkrio postojanje i ukupno 11. paketa hrvatske vojne pomoći Ukrajini (što se, naravno, već tradicionalno uopće nije moglo uočiti iz domaćih izvora). Ujedno su potpisani i memorandumi o suradnji na području pravosuđa te znanosti i tehnologije, a svoj ured u Kijevu otvorilo je i hrvatsko poduzeće DOK-ING, poznato po svojim kvalitetnim robotskim strojevima za razminiranje – čemu su uz ukrajinske domaćine nazočili i premijer Plenković, ministri Grlić-Radman i Fuchs, šef premijerskog ureda Zvonimir Frka-Petešić, vlasnik i osnivač poduzeća Dok-Ing Vjekoslav Majetić, te bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

Napomenimo da je zadnjih dana rat u Ukrajini opet imao učinke i izvan granica same Ukrajine ili Ruske Federacije, budući se u subotu 7. rujna bilježio pad ruskog kamikaza-drona na istoku Latvije (nakon što je ruska borbena letjelica izašla iz prostora Ukrajine, preletjela Bjelorusiju i onda pala u Latviji). Dok istraga o tom incidentu u latvijskom okrugu Rēzekne još traje, samo dan kasnije moglo se čuti i o upadu ruskih kamikaza-dronova u rumunjski zračni prostor, tijekom napada na ukrajinsku lučku infrastrukturu na dunavskom potezu. Dva rumunjska F-16 i radari pratili su upad ruskog drona, koji je ušao i onda izašao prema cilju u Ukrajini, uz mogućnost da je još neki od njih i pao na rumunjsko tlo kod mjesta Periprava u delti Dunava. U ponedjeljak 9. rujna na razgovor o incidentu u Rigi bio je pozvan ruski diplomat, dok NATO opet tvrdi kako nema informacija da bi taj opasni incident bio namjeran napad na Savez i saveznike.

U isto vrijeme, pojedini dijelovi Ruske Federacije održavali su regionalne izbore – napomenimo izbor guvernera u ratom zahvaćenoj regiji Kursk, te izbore guvernera i zakonodavnog tijela na okupiranom Krimu i u gradu Sevastopolju. Iako Europska unija ne priznaje rezultate takvih izbora, održanih od 6. do 8. rujna, na njima je bez posebnih iznenađenja osjetno bila pojačana politička struja sklona Vladimiru Putinu (s posebnim naglaskom i na više stotina veterana tzv. „Specijalne vojne operacije“ koji su tom prilikom našli mjesto u vladajućim političkim strukturama). Navodne brojne akcije ukrajinske oporbe na Krimu uklopile su se u tamošnju relativno nisku izlaznost (44,51 posto na čitavom Krimu i 49,05 u Sevastopolju), usprkos žestokim predizbornim naporima tamošnjih okupacijskih vlasti. No dok na tom prostoru glume funkcioniranje pravne države, ruske snage u Ukrajini sve češće demonstriraju pogubljenja ukrajinskih ratnih zarobljenika (posebno u Zaporižju i kod Pokrovska), koja bi se mogla i dodatno umnožiti s jačanjem ukrajinskog otpora – kako na bojištu kod Pokrovska gdje su prošloga tjedna u borbu ušle barem tri dodatne brigade, tako i u ratom zahvaćenim dijelovima ruske regije Kursk – gdje je nakon mjesec dana ukrajinske inicijative sada u tijeku ruska protuofenziva, posebno na zapadu od Ukrajine osvojene zone. U takvim okolnostima posebno su apsurdno zvučale i nanovo oživljene priče o mirovnim pregovorima pod okriljem Njemačke, Kine ili nekog drugog posrednika (koji svi, naravno, pretpostavljaju ogromne ukrajinske teritorijalne ustupke agresoru) – baš kao i mađarsko hvalisanje skorim oživljavanjem Orbanove „mirovne inicijative za Ukrajinu“, praćeno navodnim MOL-ovim rješavanjem pitanja opskrbe ruskom naftom preko Ukrajine, dogovorom ovog ili onog profila.

Stanje na bojištu – ruska regija Kursk

Do utorka 10. rujna stanje u ratnoj zoni na jugozapadu ruske regije Kursk bilo je barem donekle jasno i pregledno. Na jugozapadu je već tjednima odolijevala ruska obrambena linija kojom se štitilo okrug Gluškovo (Komarovka-Kuljbaki-Troickoe), a Ukrajinci su posebice napadali njen sjeverni dio kod sela Komarovka. Ujedno se redovito nastavilo uništavati ruske pontonske mostove na tamošnjoj rijeci Sejm – čime se nastojalo ograničiti rusku logistiku, a onda možda pripremiti i preduvjete za uspješan napad i zauzimanje većeg dijela ruskog okruga Gluškovo. Ujedno su borbe vođene i sjeverozapadno, na prilazima ruskom okružnom središtu Korenjevo, otkud bi tamošnji ruski branitelji periodično napadali nadolazeće Ukrajince, osiguravajući time prilaz svojoj opskrbi i zadržavajući daljnja ukrajinska napredovanja, kako u zaleđe Gluškova, tako i na sjeverozapad magistralom prema Rilsku kao prvom većem gradu.

Krajem prošlog tjedna se čulo o ruskom borbenom uspjehu koji je Ukrajince odmaknuo nekoliko kilometara od samog grada Korenjevo, omogućivši ondje lakšu logistiku i okupljanje ruskih snaga. Na sjeveru se moglo uočiti sporadične borbe oko niza ruskih naselja, bilo na rubu neke šire ruske obrambene zone (Vetreno, Žebolovka) ili opkoljenih (kako se posebno čulo za sela Durovka i Kremjanoe, a onda i kod sela Pogrebki te Marjevka) – zone kojoj je bilo izuzetno teško sa sigurnošću ocrtati točne granice, a time i ikakvu fiksniju crtu bojišta. Na sjeveroistoku se bilježilo postupno ukrajinsko napredovanje (oko Kamiševke), praćeno brojnim ruskim protunapadima (posebno oko sela Čerkaskoe Porečnoe), uz opet postupnu stabilizaciju bojišnice, baš kao i istočno te jugoistočno od okupiranog grada Sudža. Ondje se uz borbe kod Martinovke i Mihailovke (južno od magistrale R-200) moglo čuti i naznake o ukrajinskom preuzimanju ruskog uporišta Puškarnoe. No ukupno napredovanje Ukrajinaca bilo je koncentrirano na uske odsjeke bojišta, uvelike usporeno, te izloženo učestalim te jakim ruskim protunapadima.

Dakle, već je nekoliko dana bilo vidljivo da stvari više baš i ne idu kompletno na ukrajinsku stranu. Njihovo se napredovanje usporilo, a iz pojedinih udaljenijih krajeva – u kojima je prvo vrijeme bilo vidljivo djelovanje ukrajinskih mobilnih grupa - više nisu dolazile nikakve konkretnije vijesti. Uz to, promatrače je moglo zabrinuti i vidljivo jačanje ruske obrane grada Korenjevo, kao i pojava ruskih oklopnih resursa na liniji prema selu Komarovka, na već spomenutoj liniji prema okrugu Gluškovo na jugozapadu čitave ukrajinske okupirane zone u ruskoj regiji Kursk. Dakle, uništavanje pontonskih mostova na Sejmu nije bilo dovoljno da ondje izolira Ruse, a očigledno su im postupno stizala i razna pojačanja.

Sve je kulminiralo tijekom utorka 10. rujna kada se prvo čulo o oklopnoj koloni na cesti od Korenjeva prema jugu – gdje je izgleda na kraju uspjelo zauzimanje sela Snagost – čemu se pridružio i napad po čitavoj dužini ruske obrambene linije od Komarovke pa do 16 km južnije granice s Ukrajinom. Uz navode ruskih izvora o probijanju ukrajinske obrambene linije Apanasovka-Vnezapnoe-Gordeevka, uskoro se moglo čuti i o nastavku tog napredovanja u centru te fronte – prvo do 27. kolovoza zauzetog sela Bjahovo, a onda i do sela Obuhovka oko 5 km na istok (te možda i dalje na istok, do 3 km udaljenog sela Pokrovskij). Pri svemu tome nije jasno što se događa na sjeverozapadu te borbene zone, gdje su između ruskog napredovanja iz Korenjeva i prodora ponešto južnije ostale ukrajinske snage koje su zadnjih dana napadale Komarovku, odnosno držale obližnje uporište Krasnooktjabrskoe. Naime, nije jasno da li su se oni uspjeli interventno povući na istok, ili su ostali odrezani spomenutim ruskim navalama, čekajući potencijalan ukrajinski protuudar i pojačanja.

Stanje na bojištu - Ukrajina

Stanje na ukrajinskim bojištima i dalje karakteriziraju oveće razlike među pojedinim borbenim zonama. Dok je sjever Harkivske oblasti ponešto manje aktivan (uz nastavak borbi kod Gliboke, iz smjera ukrajinskog uporišta Lipci, pa onda i istočnije u gradu Vovčansku, i njemu istočnim naseljima) – nisu još jasne ni posljedice nedavnog ruskog zauzimanja većine naselja Sinkivka (oko 6 km sjeveroistočno od Kupjanska). Oko 20 km jugoistočno od Kupjanska stanje se dodatno komplicira u zoni okupiranog sela Pišćane Donje – ne samo radi nastavka polaganog ruskog napredovanja na zapad i jugozapad (prema rijeci Oskil kod Gluškivke, Kolisnikivke i Krugljakivke), već još više zbog utjecaja tog prodora na prostor neposredno južnije. Naime, ondje se nastavljaju borbe na prilazima sela Berestove, Novoselivske i Stelmahivka, a čitava bi se ta zona od oko 40 kvadratnih kilometara mogla nastavkom ruskih napredovanja naći prisilno evakuirana, s osloncem na ukrajinsko uporište Lozove (koje i dalje odolijeva u neposrednoj pozadini ovog borbenog poprišta). Za razliku od toga, na ostatku oko 60 km duge fronte do rijeke Siverski Donjec i nadalje se bilježi intenzivan ruski pritisak na nizu točaka, ali ni jedna od njih ne izgleda kao potencijalno mjesto bitnog loma bojišnice.

Južno od rijeke Siverski Donjec i nadalje se bilježe borbe oko Verhnokamjanske i Spirne, a u poneke dane i oko Ivano-Darivke i Viimke, iako se zadnjih tjedana većinu tih mjesta moglo vidjeti na ruskim popisima službeno osvojenih lokacija. Ipak, ne bi čudilo da je u prostoru oko lokaliteta Viimka zapravo bilježen i ozbiljniji ruski prodor (kojeg zaraćene strane i njihovi neslužbeni kanali na društvenim mrežama ne iscrtavaju na kartama) – budući da ujedno zadnjih dana ima periodičnih navoda i o borbama prema Zvanivki (oko 5 km na zapad), odnosno Siversku (oko 5 km na sjever). Jednako tako, ostaje nejasan i opseg ruskog prodora preko trase vodnog kanala „Siverski Donjec – Donbas“ sjeveroistočno od Časiv Jara – gdje su Rusi 10. rujna objavili okupaciju sela Grigorivka, a moglo ih se locirati i 3 km južnije, u selu Kalinina te na tamošnjoj cijevnoj trasi ovoga kanala. Osim toga, otvoreno je pitanje i održanja ukrajinskih položaja južnije, posebice na prostorima zapadno od sela Klišćivka i Andriivka, gdje također izgleda ne samo da su agresori potisnuli ukrajinske snage zapadnije, već su možda krenuli i forsirati spomenuti kanal zapadno, u smjeru ukrajinskih naselja Stupočki, Predtečine i Bila Gora (u čijem se pravcu također sporadično spominju borbe).

Posebno je stanje u okolici ukrajinskog uporišta Toreck. Ne samo da je ondje nastavljeno ratovanje sjeveroistočno od grada, od vjerojatno kompletno okupiranog prigradskog naselja Družba prema oko 2 km sjeverozapadnom selu Dačne – već se čulo i o polaganom nastavku ruskog ulaska u sam centar Torecka, uskim prodorom uz magistralu T-0516, po južnom rubu četvrti „Mikrorajon broj 1“. Iako je još u subotu 7. rujna bilo govora o ukrajinskim protunapadima južno od Torecka – iz sela Nelipivka, pa u područje nedavno okupiranog naselja New York – već nekoliko dana kasnije ne vide se neki ozbiljniji tragovi takve operacije, koja je vizualno bila okrunjena podizanjem ukrajinske zastave 53. brigade na žitnom elevatoru u središtu naselja. No dok tu situacija zapravo nije jasna – može se konstatirati kako nije bilo promjena bojišnice na potezu od Torecka prema Pokrovsku (potez među naseljima Oleksandropilj-Kalinove-Vozdviženka, pa dalje uz rijeku Kazenji Torec do Novotorecke). Dok se prošlog tjedna moglo čuti o navodnom ukrajinskom zaustavljanju prodora prema Pokrovsku – izgleda da se stvarno još drži linija koja od sela Novotorecke ide južno kroz mjesto Grodivku, pa jugoistočno od ukrajinskog uporišta Krasni Jar do utvrda između osvojene Novogrodivke i sjeverozapadnijeg ukrajinskog uporišta Suhi Jar. Dok se tu moglo 8. rujna i službeno od Rusa čuti o osvajanju Novogrodivke, ostaje činjenica da je njihov napredak ograničen tek malo zapadnije od tog naselja, a bojišnice tu teče na jug preko Marinivke i Mihailivke – pa po istočnim rubovima grada Selidovo (čija je nedavno ojačana obrana izgleda i dalje aktivna).

Iako se tu onda 7. rujna moglo službeno čuti o okupaciji sela Kalinove (zapravo zauzeto još 27. kolovoza), a onda 9. rujna i sela Memrik (stvarno također zauzeto brzim prodorom još 27. kolovoza) – bitno je tu spomenuti razvoj stvari oko 3 km južnije. Naime, tamošnji grad Ukrainsk (oko 10.000 predratnih stanovnika) našao se izložen ruskim napadima ne samo sa sjevera (iz smjera Mihailivke), te jugoistoka – već sada i direktno s istoka nakon ruskog zauzimanja prigradskog sela Lisivka u srijedu 11. rujna. Time se dodatno klima čitav ugao bojišnice južno od Selidova, a u pitanje dolaze i položaji kod mjesta Girnik (oko 3 km južnije), sela Želanne Perše (oko 4,3 km na jugoistok), te općenito južno od Galicinivke (čiju su okupaciju Rusi službeno objavili 10. rujna, iako se o tome moglo čuti još 3. rujna). Sva ova navedena mjesta posebno su bitna jer obuzdavaju daljnji ruski prodor na jug – gdje se ionako jedna skupina ukrajinskih snaga našla izložena na svojim položajima oko naselja Nevelske iz kojeg se izgleda užurbano povlače na zapad i jugozapad – pod zaštitom kako spomenute linije između naselja Girnik i Želanne Perše sa sjevera, tako i ostataka obrane Krasnogorivke na jugu (čiju su službenu okupaciju Rusi također objavili 10. rujna). Svim tim događanjima ukrajinska se obrana postupno seli zapadnije, a uz oslonac na tamošnji tok rijeke Vovče sve je izloženiji i veći ukrajinski grad Kurahiv, kojem se agresori polagano primiču oko 30 km južnije od već itekako ugroženog Pokrovska.

Za kraj treba konstatirati kako se ništa dobroga zadnjih dana nije dogodilo ni na ostatku ukrajinske fronte kroz ostatak Donjecke oblasti. Naime, južno od Kurahiva nastavilo se napredovanje ruskih agresora na širokome frontu. Ne samo da su nastavljene borbe južno od 14. lipnja zauzete Georgiivke, te zapadnije od još u veljači okupiranog sela Pobeda – već je pritisak agresora nastavljen i zapadno od Kostjantinivke (koja je u ukrajinskim rukama odolijevala do 27. kolovoza). Jednako tako, i južnije od Kostjantinivke nastavilo se napredovanje ruskih agresora na širokoj fronti, preko trase lokalne magistrale O-0532 – s posebnim naglaskom na prodor zapadno prema selu Vodjane (zauzeto u nedjelju 8. rujna, a službeno objavljeno kao okupirano u utorak 10. rujna), ali i na prostor rudnika Pivdenodonbaska broj 1, oko 3 km južnije. Sve to dodatno otežava obranu nedalekog ukrajinskog uporišta Vugledar, na kojeg puca sjajan pogled s pedesetak metara visokog brda industrijskog otpada već spomenutog rudnika Pivdenodonbaska 1. Ova ukrajinska utvrda dodatno je ugrožena ruskim napredovanjem s jugoistoka (iz smjera sela Mikilske), s juga (polaganim napredovanjem iz Pavlivke), ali i oko 12 km zapadno – gdje se izgleda postupno nastavlja ruski prodor u okolicu 4. rujna zauzetog naselja Prečistivka. Naime, ovih se dana bilježilo borbe iz Prečistivke na zapad (prema ukrajinskom uporištu Zolota Niva), ali i na sjever prema naselju Novoukrainka – što se sve još uvijek uspijeva usporiti i obuzdati. Ostatak fronte na jugu Ukrajine bio je bitno manje aktivan – s naglaskom na sporadičnim borbama južno od Velike Novosilke, na granici Donjecke oblasti i Zaporižja, te na fronti u samom Zaporižju – kako južnije od Orihiva, tako i dalje na zapad prema Dnjepru, te na prostoru riječnih otoka na utoku te rijeke u Crno more.

Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize