Karl-Wilchem Wichmann je bio student Pedagoškog instituta u Greifswaldu u pokrajini Mecklenburg-Vorpommern na istoku Njemačke. Htio je postati učiteljem, ali u referatu koji je održao na temu budućnosti njemačkog naroda nakon poraza u Drugom svjetskom ratu je rekao i par stvari koje su ga skupo koštale, piše Deutsche Welle.
Tada osamnaestogodišnjak se između ostalog i usprotivio kolektivizaciji poljoprivrede prema sovjetskom uzoru. Netko od prisutnih ga je morao denuncirati jer je mladić ubrzo bio optužen pred vojnim sudom sovjetske armije. Optužba je glasila „antisovjetska propaganda" i proces nije trajao dugo. Presuda: deset godina zatvora.
Wichmann je dospio u „specijalni logor" Torgau u pokrajini Saskoj. „Nismo imali priliku izlaziti na zrak, sjedili smo po trojica u ćeliji, imali smo malo za jesti i morali smo vidjeti kako da provedemo vrijeme", kaže ovaj, danas 92-godišnji starac za DW.
Torgau je bio tek jedan od deset specijalnih logora koje su Sovjeti imali u svojoj okupacijskoj zoni. I zapadni saveznici su imali logore za visoke naciste i ratne zločince koje se htjelo optužiti za njihove zločine. Zapravo je uspostava takvih logora bila dogovorena između svih saveznika.
Nacisti - i 'drugi neprijatelji'
Ali ne takvih kakvi su nastali u Sovjetskoj okupacijskoj zoni: Staljin i njegove službe od samog početka u te logore nisu htjeli strpati samo naciste. Njihov cilj je bio jasan: htjeli su slomiti svaki prosvjed i u korijenu ugušiti otpor uspostavi komunističke diktature na području njihove okupacijske zone - kasnije socijalističke Istočne Njemačke. A to je značilo da je u te logore dospjelo na tisuće ljudi koji jedva da su imali ikakve veze s nacistima, ali nisu željeli novu, sovjetsku diktaturu.
Zapravo - makar to doista zvučalo cinično - Wichmann je još imao sreće. Jer najmanje trećina od, prema najnovijim procjenama oko 176.000 zatočenika tih logora, nije preživjelo to mučenje.
„Umrli su od gladi ili su umrli od bolesti poput tuberkuloze ili dizenterije", kaže za DW Anna Kaminsky. Ona je direktorica državne zaklade za obradu komunističke diktature u Istočnoj Njemačkoj i već se odmah nakon pada Berlinskog zida 1989/90. počela baviti tim specijalnim logorima.
Njezine, a i spoznaje drugih znanstvenika poklapaju se s onim što je nedužni Karl-Wilhelm Wichmann morao iskusiti na vlastitoj koži. On je do 1950. sjedio u logoru Torgau i Sachsenhausen, nakon toga je opet prebačen u Torgau, ali ne više kao zatvorenik sovjetskih snaga, nego kažnjenik novoosnovane socijalističke Istočne Njemačke.
'Sve su to nacisti'
Nakon što je konačno pušten 1954. nije smio uopće niti reći kroz što je prošao. „Nisam smio govoriti, to su me veoma ozbiljno upozorili", kaže ovaj starac. Ipak, rekao je svojoj ženi kroz što je prošao i samo nekim najboljim prijateljima.
Ali inače mu je bilo bolje da šuti. Jer prema službenom tumačenju u Istočnoj Njemačkoj, svi zatvorenici u tim logorima su bili nacisti - makar njih najmanje petina to nije bila. Ali tko bi to rekao ili se požalio na stanje u tim logorima, smjesta bi bio optužen za širenje mržnje i laži protiv socijalizma.
Nije poznato ima li uopće autentičnih fotografija kako je izgledalo u tim logorima. Ali neki od zatvorenika su svoju svakodnevicu prikazali u crtežima koje objavljujemo i uz ovaj tekst. Autori su Detlev Putzar i Wilhelm Sprick: obojica su još kao tinejdžeri 1945. i nakon nategnutih optužbi osuđeni na visoke zatvorske kazne koje su proveli u više takvih logora. Među njima je bio i jedan od prvih koncentracijskih logora koji su podigli još nacisti, Sachsenhausen kod Berlina.
Ipak nije isto kao kod nacista
Nakon propasti Istočne Njemačke je upravo u tom logoru otkrivena masovna grobnica s oko 7.000 žrtava. Nedvojbeno je utvrđeno kako to nisu mrtvaci iz doba nacizma, nego iz doba dok je to bio sovjetski specijalni logor. Već i zbog takvih nalaza i zastrašujuće smrtnosti među sovjetskim zatočenicima se čuju i tvrdnje kako jedva ima razlike između nacističkih i takvih komunističkih logora. Ali takva usporedba nipošto nije na primjerena, upozorava i Anna Kaminsky.
Upravo na takvom mjestu kao što je Sachsenhausen s takvom dvostrukom prošlošću je osobito važno „predstaviti diferencirano i znanstveno utemeljeno različita razdoblja logora, njihov povijesni kontekst i namjeru onih koji su držali te logore", upozorava i Axel Drecoll, direktor državne Zaklade spomenika pokrajine Brandenburg. „Golema razlika je i u ciljanom masovnom ubojstvu što je bila osobitost nacističkih logora", upozorava taj stručnjak. Naravno da je i u sovjetskim logorima umrlo na tisuće ljudi od gladi i bolesti, ali to nije isto s nacističkim zločinom sustavnog ubijanja.
Tako su i u ovom logoru posebno obilježene žrtve nacizma, a posebno patnje i stradanja zatvorenika sovjetskih specijalnih logora - na tu distinkciju i Drecoll polaže veliku pažnju.
Neka se ne ponovi...
Nedavno je održana i komemoracija za žrtve tog sovjetskog terora. Došao je i bivši zatočenik, Karl-Wilhelm Wichmann. Došao je uzdignute glave: da je nevino bio osuđen, to mu je potvrdilo i rusko državno odvjetništvo još početkom devedesetih prošlog stoljeća. Tada je i službeno rehabilitiran nakon što su se otvorili spisi iz sovjetskog doba.
„Ne gajim nikakvu mržnju", kaže nam Wichmann danas i usprkos svega kroz što je prošao. Sebe smatra kao nekoga tko je „platio za zločine nacističkog doba", makar osobno u tome nije sudjelovao. Dapače: još kao šesnaestogodišnjak je morao obući uniformu i poslali su ga kao pomoćnika protuzračne obrane gdje je bio i ranjen, piše Deutsche Welle.
„Proživio sam užase rata, a proživio sam i užasno doba nakon toga", kaže ovaj starac. Sad ima još samo jednu želju: „Želim da se našim unucima i praunucima tako nešto više nikad ne dogodi."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....