PAKAO NA RAJSKOM OTOKU Jezivi detalji zlostavljanja djece u australskom kampu za azilante

Na prvi pogled otočna država Nauru čini se kao mali raj usred Pacifika. Velik tek 21 kvadratni kilometar, Nauru ima 10 000 stanovnika na prostoru koji je veći od samo dvije države na svijetu - Vatikana i Monaka.

Iako ima svoj parlament i predsjednika, Nauru je izuzetno ovisan o Australiji, zbog čega su na njihov zahtjev 2012. godine na svojem otoku ponovno otvorili prihvatni centar za tražitelje azila u Australiji (prvi je bio otvoren između 2001. i 2008.). Polako, ali sigurno, otočni raj pretvorio se u otočni pakao za sve nesretne izbjeglice koju su dospjele u taj centar.

Naime, Novinari Paul Farrell, Nick Evershed i Helen Davidson u velikoj reportaži za Guardian razotkrili su stravične slučajeve zlostavljanja u prihvatnom centru, vidljive iz 2000 dokumenata koji su procurili u javnost.

Na gotovo 8000 stranica dokumenti otkrivaju brojne slučajeve napada, seksualnog zlostavljanja, samoozljeđivanja, zlostavljanja djece i općenito strašnih uvjeta života kroz koje su prošli tražitelji azila u Australiji. Analiza Guardiana otkriva da su upravo djeca najčešće žrtve - od 2116 incidenata, maloljetnici su bili uključeni u njih 1086.

Taj podatak je tim gori kad se zna da su djeca predstavljala tek 18 posto populacije u centru tijekom vremena koje dokumenti obuhvaćaju, između svibnja 2013. i listopada 2015. godine.

U izvješću se navodni niz primjera zlostavljanja, od "najobičnijih" šamaranja dječaka od strane čuvara, do toga da im službeno osoblje kampa doslovno prijeti da će ih ubiti. Također, navodi se primjer djevojke kojoj je čuvar u zamjenu za 4 umjesto 2 minute tuširanja tražio pružanje seksualne usluge, kao i onaj u kojem su neki čuvari promatrali dječicu kako se tuširaju.

Od toga opisi zlostavljanja idu samo prema gorem. U listopadu 2014. jedna djevojčica si je zbog zlostavljanja sašila usne, a čuvar koji je to promatrao samo se smijao. Jedno dijete mlađe od deset godina reklo je pak grupi muškaraca da guraju prste u njezinu vaginu, dok je jedna djevojčica gestikulirala prema svojoj vagini i rekla da ju je jedan muškarac, također tražitelj azila, "razrezao iznutra".

Jedna mlada djevojka je otkrila da postoji i lista djevojaka koje čuvari žele za sebe, a ona sama je opetovano dobivala ponude da zatrudni s nekim od njih. Još je gori primjer tražiteljice azila koja je seksualno napadnuta od čuvara s objašnjenjem da je "silovanje često u Australiji i ljudi nisu kažnjeni zbog toga".

Koliko su ljudi tamo očajni pokazuje i primjer majke koja je dijete radije dala australskom paru da ga odgaja, nego da proživljava užase u kampu:

- Ne želim da moje dijete odrasta u ovom prljavom okruženju - navodno je kroz suze objašnjavala žena.

Primjera zlostavljanja ima na stotine, i odreda su mučni za čitanje.

Zajedno s drugim prihvatnim centrom Manus, smještenim na Papua Novoj Gvineji, Nauru australske porezne obveznike košta 1.2 milijarde dolara godišnje. Po ovom izvješću ispada da ti dolari zapravo sponzoriraju zlostavljanje.

Istrage o užasnim uvjetima u centru Australija je do sada vodila nekoliko puta nakon upozorenja različitih organizacija koje se bore za zaštitu ljudskih prava, ali i vlada i tvrtka Wilson security koju Australija plaća da vodi centar tvrde da čine sve što je moguće kako bi poboljšali uvjete u centru.

Istovremeno, pristup centru je gotovo nemoguć, a bilo kakvo fotografiranje zabranjeno. Izbjeglicama je izlazak iz centra praktički nemoguć, a čak i kad dobiju dozvolu da izađu, njihovo je kretanje ograničeno.