Bilo je to negdje u proljeće 1943., vrhunac Drugoga svjetskog rata. Dva aviona sovjetskog zrakoplovstva letjela su iznad željezničkoga ranžirnog kolodvora. Avioni je možda prejaka riječ - bili su to Polikarpov Po-2, dvokrilci napravljeni od šperploče, platna i lijepih želja. Bili su u rutinskoj patroli i sve je teklo glatko dok nisu naletjeli na cijelu eskadrilu njemačkih bombardera praćenih lovcima. Točno 42 komada. U avionima od drvenih pločica prema kojima lete užareni njemački meci učinili su jedino što su mogli - sagnuli glave i krenuli u poniranje. Imali su i oni neko naoružanje i počeli su pucati ravno u centar njemačke formacije.
U odnosu na moderne nacističke leteće tvrđave, ovi sovjetski zaprašivači komaraca imali su jednu značajnu prednost: bili su puno sporiji od njih. Zašto je to prednost? Pa, maksimalna brzina ovih Polikarpova je bila niža od brzine sloma uzgona njemačkih lovaca, što znači da su mogli biti puno agilniji i mobilniji od nacista, teži za pogoditi. Njemački su piloti imali samo nekoliko milisekundi da probaju pogoditi Polikarpove, prije nego što bi projurili daleko od njih, a onda su morali raditi ogroman krug da bi se vratili za novi pokušaj. Vrlo nadjačani, Sovjeti su ipak srušili dva nacistička aviona prije nego što je jedan Polikarpov izgubio krilo zbog neprijateljske vatre, pilot je iskočio i sletio na polje. Ljudi na tlu cijelo su vrijeme promatrali su okršaj i dojurili su pomoći. Rusi kao Rusi, kao prvu pomoć ponudili su votku. Pilot nije htio. Jasno, to je izazvalo konsternaciju među populacijom. “Nitko nije mogao shvatiti zbog čega hrabri momak koji se suprotstavio nacističkoj eksadrili nije htio popiti votku”, prisjećao se kasnije taj pilot.
A zbog čega nije htio potegnuti malo votke? Zato što taj hrabri momak uopće nije bio momak, nego djevojka koja nije podnosila alkohol. Bila je to Tamara Pamjatnik, pripadnica 588. noćne bombarderske regimente Sovjetskog zrakoplovstva, daleko najodlikovanije jedinice u toj grani vojske.
Kroz četiri godine rata cure su sakupile 30.000 borbenih misija i ukupno izbacile 23 tisuće tona bombi na Nijemce. Pripadnice jedinice, uglavnom između 17 i 26 godina, letjele su primarno noću i snalazile su se s avionima koji su bili namijenjeni za trening i zaprašivanje usjeva. Najčešće su u akciju išle u rudimentarnoj i zapravo pionirskoj inačici “stealth” tehnologije: dok bi se približavale metama ugasile bi motore i lebdjele do pozicije za izbacivanje bombi. Posljedično, jedini zvuk koji bi nacisti čuli neposredno prije nego što su oko njih počele gruvati eksplozije bilo je mistično šuštanje. Taj “švuuuuuš” Nijemce je podsjećao na zvuk koji stvara metla.
Kada su doznali da tim avionima upravljaju žene, vrlo su brzo te sovjetske pilotkinje prozvali “Nachthexen” - Noćne vještice.
“Taj zvuk bio je jedino upozorenje koje su Nijemci imali. Avioni su bili premali da se pojave na radaru ili na infracrvenim lokatorima. Nikada nisu koristile radio, pa ih nisu mogli pokupiti ni lokatori radio signala. Bile su, zapravo, kao duhovi”, kazao je scenarist filma “The Night Witches” Steve Prowse u izvrsnom članku koji je o Nachthexen za History napisala Brynn Holland.
Nijemci su ih se toliko bojali i toliko ih mrzili da bi svaki pilot koji bi oborio Noćnu vješticu automatizmom zaslužio žuđeno odličje Željezni križ. Dodatno, znali su nacistički špijuni vrlo dobro zašto su te zloglasne pilotkinje tako uspješne - naime, Goebbelsova je propaganda tvrdila da su to sve kriminalke, ekspertne kradljivice poslane u borbu po kazni. I da su dobivale specijalno razvijene injekcije zbog kojih su mogle normalno gledati u mraku (nikad nisu objasnili zbog čega Sovjeti te iste injekcije nisu davali i muškom dijelu Crvene armije).
Jasno, korištenje ženskih bombardera nije baš bio prvi izbor Sovjeta. Dok je ženama ispočetka bilo zabranjeno sudjelovati u borbama, pritisak njemačkog napredovanja natjerao je sovjetsko vodstvo da razmisli malo bolje. Hitler je lansirao Operaciju Barbarossa, invaziju na SSSR, u lipnju 1941., a već do kasne jeseni približavali su se Moskvi, Lenjingrad je bio pred opsadom, a Crvena armija pred kolapsom.
Odred je bio ideja Marine Raskove, poznate kao “sovjetska Amelia Earhart”. Bila je poznata ne samo kao prvi ženski navigator u Sovjetskom zrakoplovstvu, nego i po svojim rekordima u letovima na daljinu. Dobivala je pisma od žena diljem Sovjetskog saveza koje su se nudile da se priključe borbi za domovinu. I dok im je bilo dozvoljeno sudjelovati u potpornim funkcijama, mnoge su željele biti pilotkinje, bombarderke, strojničarke... Mnoge od njih imale su dodatne motive, mnoge su izgubile očeve, braću, muževe, zaručnike, mnoge su svjedočile razaranjima svojih gradova i sela. Uvidjevši da ima dobru priliku, Raskova je pristupila svemogućem sovjetskom diktatoru Josifu Staljinu s molbom da joj dopusti da oformi potpuno ženski borbeni letački odred.
Dana 8. listopada 1941. Staljin je dao naredbu da se kreiraju tri ženske zrakoplovne jedinice. Žene će tako dobiti šansu da ne samo lete u misijama i bacaju bombe, nego i da uzvraćaju paljbu, čime je SSSR postala prva država koja je službeno dopustila ženama da se aktivno uključe u borbu. Prije toga, žene su mogle pomoći prevesti avione i streljivo, a stvar bi dalje preuzimali muškarci.
Raskova nije gubila vrijeme i odmah je počela okupljati svoje timove. Iz više od 2000 prijava, odabrala je 400 žena. Većina su bile studentice i preseljene su u Engels, maleni grad sjeverno od Staljingrada, kako bi započele obuku u Avijatičarskoj školi Engels. Prošle su strahovito sažetu edukaciju - u samo nekoliko mjeseci morale su naučiti sve ono što većina vojnih zrakoplovaca usvaja godinama. Svaka regrutkinja morala je trenirati i obavljati zadatke pilotkinje, navigatorice, mehaničarke i zemaljskog osoblja.
Jasno je da su se djevojke morale suočavati i sa skepsom velikog dijela muškog vojnog miljea koji je vjerovao da ne mogu donijeti nikakvu korist. Raskova je pripremala djevojke i na to, ali i na neminovne susrete sa seksualnim zlostaljanjem, predugim noćima i prenapornim uvjetima. Crvena armija, nimalo spremna na žene pilote, za njih je imala tanke reusrse. Dobile su rabljene uniforme od muških pilota, svaka je dobila već korištene čizme veličine 42. “Morale su trgati posteljinu i naguravati je u čizme kako bi ih mogle nositi”, rekao je Prowse.
Svi njihovi kasniji uspjesi - a već prva misija 588. regimente je 28. lipnja 1942. s visokom stopom preciznosti pogodila jedan od štabova njemačkih invazijskih snaga - dakle, svi kasniji uspjesi time su fascinantniji kada se uzme u obzir limitirana tehnologija koju su cure imale. Vještice - a pežorativni nadimak koji su im nadjenuli Nijemaci preuzele su za sebe kao znak ponosa - letjele su isključivo noću. Zbog težine bombi koje su nosile i niskih razina na kojima su letjele, nisu sa sobom imale padobrane. Nisu imale radar za navigaciju kroz noćnu tamu, samo karte i kompase.
A ako bi ih pogodili zapaljivi meci, zrakoplovi bi časkom planuli.
“Skoro svaki put morali smo lebdjeti kroz zid neprijateljske paljbe”, prisjetila je svojedobno zapovjednica jedne od eskadrila Nadežda Popova.
Prednost tih aviona je, osim agilnosti i dobrih manevarskih sposobnosti, bila i mogućnost slijetanja i polijetanja praktički s bilo koje lokacije. Osim što su bile opasne, njihove su misije bile neljudski naporne. Svake noći, u prosjeku, 40 aviona - svaki s posadom od dvije djevojke, pilotkinje i navigatorice - odrađivalo bi osam ili više misija. Popova je jednom odradila 18 misija u jednoj noći. Naime, višekratne bombarderske misije bile su, nažalost, nužne jer su ti modificirani Polikarpovi mogli nositi samo dvije bombe po misiji, jednu pod svakim donjim krilom.
Avioni, s pilotkinjom naprijed i navigatoricom iza, išle su u akciju u grupama, najčešće po tri zrakoplova. Naime, dok su moderni uređaji kao radari bili nemoćni protiv Polikarpova Po-2, snažni njemački reflektori bili su im veliki problem. Recimo, Nijemci su u Staljingradu postaviljali protuzračno naoružanje i reflektore u koncentrične krugove oko potencijalnih meta (i bili su skrivani tijekom dana). Avioni koji bi ravno proletjeli kroz to bili su raskomadani. Ali, Noćne vještice razvile su protuotrov. Prva dva aviona uletjela bi namjerno u vidno polje Nijemaca i kada bi svi reflektori bili upereni u njih, iznenada bi se razdvojile, odletjele u suprotnim smjerovima i počele manevrirati u što nepredvidljivijim obrascima dok su ih operatori reflektora ganjali po nebu. Za to vrijeme bi treći avion ušao u mračni koridor koji su osigurale kolegice, ugasio motor i bacio bombe. Ta bi se Vještica tada priključila ostalima i onda bi mijenjale mjesta i uloge sve dok sva tri zrakoplova nisu isporučila svoje bombe.
Noćne vještice imale su svojih 12 zapovjedi. Prva je bila “budi ponosna što si žena”. U trenucima odmora radile su sve one aktivnosti koje su žene toga vremena radile da se relaksiraju - pletenje, ples i, posebno, dekoriranje svojih aviona. U veljači 1943. regimenta je svrstana među najelitnije jedinice Crvene armije: dobila je gardijsku oznaku te je reorganizirana kao 46. “Taman” gardijska noćno-bombarderska avijatičarska regimenta. Nažalost, žena koja je najzaslužnija za osnivanje Noćnih vještica Marina Raskova - i koja je zajedno sa svoje dvije kopilotkinje s kojima je srušila letački rekord bila prva žena koja je zavrijedila odličje Heroja Sovjetskog saveza (više o tome u okviru) - nije uspjela odraditi nijednu borbenu misiju. Poginula je 4. siječnja 1943. godine kada je napokon bila poslana u borbu, ali avion nikada nije dospio do mete. Marina Raskova dobila je prvi pogreb sa svim državnim i vojnim počastima koji je održan u SSSR-u u Drugom svjetskom ratu i njezin je pepeo interniran u Kremlju.
Njihov posljednji let bio je 4. svibnja 1945. godine, kada su bile niti 60 kilometara od Berlina. Tri dana kasnije, Njemačka je bezuvjetno kapitulirala. U više od 30.000 misija koje je odradila 588. regimenta život je izgubilo 30 pilotkinja, a 24 su zavrijedile najviše sovjetsko odličje - Heroj Sovjetskog saveza. Nažalost, kada je došlo vrijeme za grandioznu pobjedničku paradu na Crvenom trgu u Moskvi, Noćne vještice u nju nisu bile uključene. Avioni su im, naprosto, bili prespori.
