Od početka ruske invazije na Ukrajinu u veljači, posebnu pažnju su počeli izazivati politički talk showovi na ruskim televizijskim kanalima pod kontrolom Kremlja, koje uglavnom vode tvrdolinijaška prokremaljska i proratna televizijska lica, koje mediji u Hrvatskoj često nazivaju ‘Putinovim trbuhozborcima‘.
Te emisije su svojevrsni medijski, politički i uopće društveni fenomen, čijom se prirodom u svom komentaru detaljno pozabavio The Moscow Times. Kako se navodi, "forenzičko seciranje" tih talk showova od strane političkih i drugih analitičara, koji se nadaju da u tim televizijskim uradcima mogu dobiti uvid u unutarnje funkcioniranje Kremlja, vinulo se u nebesa od početka invazije, No, kako se ističe, to bi se opsesivno preispitivanje ovog ruskog propagandno-zabavnog formata na kraju moglo pokazati beskorisnim kao model raščlanjivanja i predviđanja idućih koraka ruskog predsjednika Vladimira Putina u njegovom ratu u Ukrajini.
Radi se manje o sveobuhvatnim raspravama o ratu koji postaje sve teži, a više o određenoj vrsti pojedinih izvadaka iz tih rasprava, bili oni šokantni - poput prijetnji uporabom nuklearnog oružja - ili začudni, poput optuživanja Ukrajinaca za sotonizam. Često su to naprosto zvučni zapisi kojima se izražava slaganje s onim što mnogi na Zapadu žele čuti, poput priznanja vojnog neuspjeha Moskve ili kritike vrha ruske vojske, a što se zatim s entuzijazmom interpretira kao znakove neslaganja unutar ruske elite.
I dok se može činiti da ruski talk showovi pružaju uvid u unutarnju političku klimu Rusije, moglo bi se tvrditi da oni zapravo projiciraju iskrivljenu sliku ruske političke stvarnosti koja isto toliko zamagljuje stvari koliko ih i otkriva. Koliko god se činilo suvišnim to isticati, ruski politički talk showovi prije svega su propagandni uradci čija je primarna funkcija oblikovanje domaćeg javnog mnijenja.
‘Agitainment‘ i pozivanje gostiju sklonih vikanju
Ova nova vrsta talk showa pojavila se početkom 2010-ih kada je, u jeku masovnih prosvjeda zbog izborne prijevare, Kremlj shvatio da mora preispitati način na koji oblikuje javnu ‘agendu‘, stvarajući format koji može doprijeti čak i do skeptičnih gledatelja.
Akademici Vera Tolz i Juri Teper ovaj su format nazvali "agitainment" - emisije koje odašilju agresivne političke i ideološke poruke i koje se pridržavaju produkcijskih standarda ekvivalentnih talk show formatima diljem svijeta. Slijedeći pravila propagande i zabave, ovi talk showovi uvijek odražavaju ključne ideološke koncepte Kremlja, ali u formatu koji je visoko angažiran.
Zaposlenici državnog Kanala 1 potvrdili su da je ključni čimbenik u odabiru gostiju za neke od emisija razina do koje oni mogu vikati, ne samo kao dio oštrog natjecanja za privlačenje pažnje gledatelja. Takva komercijalna razmatranja treba imati na umu kada se očiti govor mržnje i prijetnje nuklearnim ratom vide u eteru - oni često više odražavaju potrebu televizijskog kanala da podigne gledanost nego pokušaje Kremlja da uvede nove teme za raspravu.
Dok glasovi protivljenja u tim ruskim političkim emisijama ne odražavaju stvarne napetosti unutar ruskih elita, oni služe drugoj važnoj svrsi - stvaranju iluzije otvorene političke rasprave. Oni koji su zaduženi za pozivanje gostiju unaprijed intervjuiraju potencijalne suradnike kako bi osigurali da, čak i ako su njihovi stavovi donekle liberalni, u emisiji ne potkopavaju u potpunosti narative Kremlja.
Kritike invazije na Ukrajinu obično se pojavljuju u ruskim talk showovima u trenucima kada se ruske snage povlače ili na neki drugi način ne uspijevaju postići ciljeve u Ukrajini. U početku, većina informativnih programa jednostavno šuti o ruskim vojnim preokretima - iako, budući da bi potpuno ignoriranje događaja izazvalo sumnju, voditelji političkih talk showa obično će prvi progovoriti o izazovima na terenu, zbog relativne autonomije koju uživaju u usporedbi s većinom djelatnika u ruskih medija.
Višeslojna kontrola
Voditelji ‘običnih‘ vijesti će se prilagoditi onome što Kremlj proslijedi državnim medijima kao teme za debatu, što obično uključuje prilagođavanje izraza koji se koriste pri tematiziranju - primjerice, "pregrupiranje" i "taktičko preraspoređivanje" umjesto "povlačenja" i "gubitka teritorija".
Pokrivajući takve teme, politički talk showovi smanjuju nepovezanost između propagande i stvarnosti te stoga smanjuju šansu da gledatelji postanu sumnjičavi prema izvješćima koje gledaju.
Politički sociolog Sam Greene primijetio je u nedavnoj analizi da su govori ruskog Vladimira Putina služili uvođenju i testiranju novih narativa te zbunjivanju građana, a "nisu namijenjeni informiranju". Isto se može reći i za ruske političke talk showove, ali s jednim značajnim dodatkom - oni također moraju zabaviti gledatelje. Dakle, kada neki ‘stručnjak‘ u emisiji sugerira da bi bilo dobro da se Rusija povuče iz Ukrajine, ne bi se trebalo zavaravati - to nije niti skretanje s puta koji je zacrtao Kremlj niti pobuna protiv Putina.
Kontrola Kremlja nad ruskim televizijskim kanalima je višeslojna, pri čemu se o ključnim točkama razgovora raspravlja na tjednim sastancima urednika i predstavnika Kremlja, a savjetnici predlažu kako bi se i iz kojeg kuta o određenim događajima trebalo izvještavati. No, svakodnevni rad novinara reguliran je i autocenzurom, koja se temelji na implicitnom podrazumijevanju službene linije razmišljanja.
Vodeći propagandisti Kremlja, poput Vladimira Solovjova ili Olge Skabejeve, nisu iznimka od ovog pravila - iako dobivaju upute, oni također zadržavaju visok stupanj autonomije i u velikoj mjeri sami određuju sadržaj svojih emisija, birajući svoj pristup pričama na temelju vlastite interpretacije službene linije razmišljanja, a ne na temelju izravnog pristupa samom procesu donošenja odluka.
Taktika Kremlja - zbunjivanje i paraliziranje javnosti
Pokušaj utvrđivanja trenutačnog diskursa u ruskim medijima analizom ruskih političkih talk-showova stoga je kontraproduktivan. Iako bi pojava svježeg narativa u talk showu mogla ukazivati na novu strategiju Kremlja, važno je imati na umu da su takve emisije različite vrste i da nisu nužno reprezentativne za širi ruski medijski diskurs.
Općenito, jedini način da se utvrdi usvajaju li ruski državni mediji određene teme za raspravu ili odustaju od njih jest tako da se promatra sve relevantne medijske sadržaje, puštajući algoritmima da otkriju promjene u medijskom izvještavanju, primjerice kao kada su nedavno pojmovi "denacifikacije" i "demilitarizacije" na televiziji napušteni kao opravdanje za rat.
Ruske političke talk showove stoga treba shvatiti onakvima kakvi jesu - to su propagandni koncepti koji služe za zabavu, podizanje gledanosti, oblikovanje javnog mnijenja i - možda i najvažnije od svega - zbunjivanje gledatelja.
Nedostatak dosljednosti u ruskoj propagandi je prije njezino svojstvo, a ne greška. Pružanje višestrukih proturječnih tumačenja istog događaja je taktika koju Kremlj namjerno koristi kako bi zbunio i paralizirao rusku javnost. Dok su narativi talk showa obično u prošlosti bili ograničeni na domaću publiku, povećana pažnja koja im se pridaje od početka rata je - iako im je proširila doseg i povećala gledanost - nedvojbeno također preuveličala njihov značaj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....