JURICA PAVIČIĆ Kako je jedan glupi valcer srušio generala Pinocheta

Godine 1988. general Augusto Pinochet Ugarte vladao je kao diktator Čileom gotovo petnaest godina. Na vlast je stigao vojnim udarom u kojem je 11. rujna 1973. svrgnut i ubijen Salvador Allende, demokratski izabrani predsjednik, ali i tvrdokorni marksist kojega je opozicija optuživala da svojom ekonomskom politikom zemlju vodi u ekonomski krah. Pinochet i njegov generalski zbor svrgnuli su i ubili Allendea, zabranili stranke i sindikate, te zaveli čvrstu ruku ubijajući i otimajući političke protivnike u zemlji i emigraciji. Prema nekim nama bližim diktaturama - jednako crnim i crvenim - Pinochetova se i ne čini numerički tako krvava. Ali, i ta “ne tako” krvava satrapija svejedno je ubila više tisuća opozicionara, intelektualaca, aktivista.

Augusto Pinochet, “mi general” (moj general), bio je barem po nečem specifičan diktator. U nomenklaturu despota 20. stoljeća Pinochet je uveo novu, danas sve ispunjeniju “rubriku”: bio je diktator ekonomski liberal. Odmah po zauzimanju vlasti u pomoć je pozvao ekonomiste čikaške škole koji su čileansku ekonomiju preuredili onako kako danas MMF preuređuje ekonomije svijeta, pa i našu od Ante Markovića do Borisa Vujčića.

Vezali su čileansku valutu uz dolar, dotukli inflaciju, denacionalizirali i privatizirali sve živo, javne tvrtke pustili na tržište. “Ne želim narod proletera (proletarios) nego vlasnika (proprietarios)”, grmio je Pinochet. Unatoč socijalnom raslojavanju, čileanska je ekonomija snažno rasla. Dok se svijet snebivao nad Pinochetovom represijom, istodobno je isti taj svijet - čak i komunistička Jugoslavija - imitirao čileansku ekonomiju, a Margaret Thatcher, kojoj je Pinochet pomogao u falklandskom ratu, neuvijeno je podržavala tiranina.

CIA i diktatori

Međutim, vremena su se mijenjala. Do konca osamdesetih CIA je sponzorirala latinodiktatore, ali pojavom Gorbačova nikom više nisu trebali “borci protiv komunizma” u paradnim tuđmanoidnim uniformama. Godine 1988. u Čile je došao i papa Wojtyla koji se na užas demokrata fotografirao s Pinochetom na balkonu, ali i tražio od čileanskih biskupa da podrže demokraciju.

Prema oktroiranom Pinochetovom ustavu, hunta je svakih osam godina predlagala predsjednika kojeg bi narod potvrđivao na referendumu. Sljedeći referendum trebao je biti te 1988. godine. Te ‘88. Čile je bilo društvo koje je u mnogo čemu nalikovali Alisi u ogledalu, inverznoj slici titoističke Jugoslavije. Imali ste diktatora, ali je uz vlast tog diktatora bilo vezano razdoblje ekonomskog uspona bez presedana. Imali ste zemlju u kojoj je osnažila srednja klasa kojoj je godio nedemokratski status quo. Imali ste prethodnu Allendeovu vlast koju su jedni romantizirali, drugi pamtili kao eru kaosa, bijede i nesigurnosti. Imali ste žrtve diktature koje su bjesnjele na ignoranciju novopečene srednje klase koja ne haje na grobove žrtava. Imali ste opoziciju - komuniste, liberale, demokršćane - koja je jedva imala nešto zajedničko, a mrzila se onoliko koliko su mrzili i “mi generala”. Te ‘88. ta kakofonična opozicija, koju je predvodio demokršćanin Alwyn - Allendeov žestoki protivnik - istupio je zajedno s kampanjom protiv Pinochetova reizbora. Stvari im isprva nisu išle na ruku. U anketama su stajali slabo, bili su u svađi a, za razliku od generala koji je na TV-u bio po vas dan, imali su samo petnaest minuta promidžbenog vremena u jedanaest navečer. Ipak, u listopadu ‘88. ujedinjena je opozicija tankom većinom od 55 naprema 45 posto izborila “No!” (ne) i demokraciju.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista