Što nacionalna Strategija 2030. i proračun govore o budućem smjeru politike

Izbori su, pa krećemo iz Amerike. Kandidat demokrata Joe Biden kojemu zasad ankete daju prednost pred Donaldom Trumpom krenuo je u kampanju sa sloganom "Sagradimo iznova Ameriku bolje", ukazujući time na želju da se društvo restrukturira nabolje. Njegov plan pritom se dijelom poklapa s tendencijom američke nove ljevice da se poveća porez najbogatijem sloju građana, kako bi se tim novcem financirala ulaganja u javna dobra, od infrastrukture do čiste energije, obrazovanja i zdravstva.

Zaokret ulijevo Bidenu može pomoći i naštetiti. Američka provincija, a tamo je većina glasača, nikada nije voljela ljevicu, barem ne onu koja bi zakoračila izvan demokratske, liberalne agende. Ipak, ekonomski se konsenzus dramatično pomaknuo. Ne samo da su političari poput "demokratskog socijalista" Bernieja Sandersa, Alexandrije Ocasio-Cortez, i nešto mekše Elisabeth Warren uveli ljevicu na velika vrata u američku politiku (u Europi bi ih smatrali socijalnim demokratima), sada i Federalne rezerve i MMF sugeriraju da SAD-u treba dodatna fiskalna potpora za suzbijanje posljedica pandemije, čak i ako to znači veći deficit. Usto, i Fed i MMF, tradicionalne utvrde "liberalnog kapitalizma", danas ukazuju na potrebu smanjenja klasnih nejednakosti.

Financial Times najavljuje kako će američka središnja banka na početku prvog Bidenova mandata monetarnu politiku držati izuzetno labavom, kako bi se stvorili povoljni uvjeti za dodatnu državnu potrošnju i zaduživanje, ali upozorava i da provedba tako zamašnoga gospodarskog zaokreta Bidenu neće biti jednostavna jer će se republikanci u Kongresu vjerojatno brzo okrenuti prema fiskalnoj disciplini, potencijalno blokirajući novog predsjednika od početka.

Sad se možemo vratiti u Hrvatsku. Ovih dana pred nama su se našla dva važna dokumenta - dugo čekana Nacionalna razvojna strategija 2030. i prijedlog državnog proračuna za 2021. Što nam oni govore o smjeru hrvatske politike i o potencijalnim promjenama u kratkom i srednjem roku?

Nije teško prepoznati da prijedlog proračuna najavljuje brzi povratak politici štednje. Dvije ključne točke zadane su procesom ulaska u eurozonu. Prema kriterijima iz Maastrichta, zemlja koja uvodi euro ne smije imati deficit veći od tri posto BDP-a, a javni dug mora biti maksimalno 60 posto bruto domaćeg proizvoda. Ti kriteriji uspostavljeni su 1992. i obavezujući su, ali u izvanrednim prilikama mogući su pregovori. Malo tko će se usuditi osporiti da živimo u izvanrednim prilikama.

Statistika pokazuje da je Hrvatska kraj prošle godine, zadnje trenutke prije pandemije, dočekala u klubu "dobrih država" čije su financije bile u suficitu (pojednostavljeno - troškovi su bili manji od BDP-a), u čemu smo s "viškom" od 0,4 posto BDP-a bili izjednačeni s Irskom. Prošle su godine, zapravo, samo dvije članice EU imale deficit veći od Maastrichtom dopuštenih tri posto BDP-a: pandemijom, ali i internom krizom pogođena Francuska (-3,0 posto) i posttranzicijska Rumunjska (-4,3 posto).

Dužnička statistika je lošija. Hrvatska je i prošlu godinu završila u klubu 11 država EU kojima je dug bio iznad dopuštenih 60 posto BDP-a. I tu smo, međutim, mogli govoriti o petogodišnjem trendu smanjivanja (godina je završena na 73 posto, kada je Marić preuzeo Ministarstvo, dug je dosezao 85 posto BDP-a).

Pandemija je izbrisala gotovo sve dosadašnje rezultate zajedničkog rada financijskog tandema Marić-Vujčić. Hrvatski deficit sada je 6,7 posto, što je više nego dvostruko iznad zadane maastrichtske granice, a dug se vratio na "predmarićevsku" razinu iznad 80 posto BDP-a. Ostao je, međutim, solidno uhodan mehanizam koji, od trenutka kada virus prestane diktirati politike, može ponovo postizati rezultate.

Zato što je tako, dobili smo relativno plitku, ali pozitivno orijentiranu strategiju, bez čvrstog ritma provedbe, i privremeni proračun za koji malo tko vjeruje da će preživjeti proljeće.

Je li Vlada mogla planirati kvalitetnije i preciznije? Vjerojatno nije, jer ključne točke nestabilnosti opet su izvan hrvatskih granica. Trajanje i puna ekonomska cijena pandemije još su nepoznati, kao i posljedice sve vjerojatnijeg neurednog Brexita i francuskog unutarnjeg zaoštravanja. Završe li i američki izbori ekscesom, svijet će biti nestabilniji nego 1914.

I tu stižemo do točke gdje se velika Amerika dodiruje s malom Hrvatskom. Pandemija jest ozbiljan, globalni problem, ali ono što nas zajednički najviše pogađa je sve vidljiviji nedostatak suživota državnog vrha s većinom građana kojima bi ta "vlast" trebala biti na usluzi. U tim paralelnim životima prosperiraju samo najtalentiraniji, kojih je malo, i oni koji su "nečiji," a ti otežavaju razvoj svima, pa i najtalentiranijima. Većina ostaje izgubljena, usmjerena prema "alternativnim" radikaliziranim političkim strujama, podložna teorijama zavjere, beskrajno pesimistična, neproduktivna. Hrvatska je tu, zajedno s Poljskom, Mađarskom, a u zadnje vrijeme i sa Slovenijom, bliže Washingtonu i Moskvi nego ipak matičnom Bruxellesu. Trebamo li biti zabrinuti? Da.