Situacija u kojoj roditelji više od 1000 učenika svih razreda ne šalju djecu na nastavu u jednu zagrebačku školu zbog učenika 4. razreda koji ima izrazite poremećaje u ponašanju, eskalirala je do ekstrema - ekstrema koji je prije svega posljedica neadekvatnog djelovanja institucija koje su podcijenile problem i počele reagirati tek kad je bilo debelo prekasno. Djeca iz razreda koje dječak ne pohađa više ne dolaze na nastavu a da ni sama nisu sigurna zašto, roditelji se iz večeri u večer okupljaju na prosvjedu pred školom, dječak s problemima u ponašanju stekao je u dobi od 9 godina etikete kojih se više nikad neće riješiti, njegovi roditelji šute, a što je cijelo vrijeme činila najvažnija služba - ona socijalna - još uvijek se ne zna.
Kako će sve ovo završiti? Koju će cijenu djeca platiti? O tome smo - načelno, jer o konkretnom slučaju još uvijek ima premalo provjerenih informacija - razgovarali s psihologinjom Hanom Hrpkom, predsjednicom udruge Hrabri telefon.
1. Što to znači za dijete kad u vrlo ranoj dobi, u nižim razredima osnovne škole, dobije etiketu nasilnika, problematičnog i spornog djeteta koje odbacuju jedna sredina za drugom? Koje su moguće posljedice?
Etiketiranje djeteta kroz dulji vremenski period uvelike povećava vjerojatnost da dijete i samo krene vjerovati u to kako ga drugi vide i prezentiraju i počinje se ponašati u skladu s tim. Ako dijete vidimo kao sposobno, nama važno, posebno... i ono će povjerovati u to i na taj način roditelji i nastavnici mogu pomoći djetetu da poveća svoje samopouzdanje i bude još uspješnije. Sukladno tome, i obrnuto etiketiranje čini istu stvar, ali u suprotnom smjeru: ako dijete zovemo nasilnikom i problematičnim ili mu se obraćamo bilo kojim drugim neprimjerenim riječima djetetu značajno opada samopouzdanje, ono počinje vjerovati da je stvarno takvo i u većini situacija se kreće tako i ponašati. Radi toga vrijeđanje, ponižavanje, odbacivanje i omalovažavanje djeteta smatramo emocionalnim nasiljem nad njime.
2. Na što nam može ukazivati izrazito nasilno i/ili seksualizirano ponašanje djeteta u dobi od 7-8 godina?
U današnje vrijeme imamo doista sve učestalije probleme s mentalnim zdravljem djece. Na Hrabrom telefonu gotovo svakodnevno razgovaramo s djetetom koje se samoozlijeđuje ili s djetetom koje ima suicidalne misli. Takvi pozivi prije 4-5 godina bili su rijetkost. Čini se da je društvo kao takvo previdjelo uočiti rane znakove koji su ih trebali zabrinuti za mentalno zdravlje djece. Stoga sada opažamo uznapredovale simptome, znakove da se dijete s nečime bori. Ako se dijete okreće agresivno prema samom sebi, tada to zovemo autoagresijom i očituje se, ovisno o dobi, u griženju noktiju, nesanici, teškoćama u prehrani, bacanjem na pod, u samoozlijeđivanju. Ukoliko je dijete agresivno ("na van"), to se može očitovati razbijanjem stvari, bacanjem stvari, udaranjem drugih, guranjem, vrijeđanjem drugih. Seksualizirano ponašanje može biti posljedica izlaganja djeteta seksualiziranom sadržaju neprimjerenog dobi djeteta ili samog seksualnog nasilja nad djetetom, ali može biti i sastavni dio nekih problema u ponašanju djeteta ili teškoća u razvoju koje dijete ima. Stoga je nužna stručna psihološka i po potrebi psihijatrijska obrada kako bi se mogli utvrditi uzroci takvih ponašanja i sukladno tome pružiti pomoć, savjetovanje i podrška - kako djetetu tako i njegovim roditeljima.
3. Što trebaju poduzeti stručnjaci kad uvide da je dijete te dobi sklono neuobičajeno agresivnom ili seksualiziranom ponašanju?
Roditelji i stručnjaci prije svega trebaju imati međusobnu komunikaciju, jedni drugima izraziti zabrinutost i podijeliti što uočavaju kod djeteta. Ukoliko takvo ponašanje traje neko vrijeme svakako je bitno uputiti roditelje da se s djetetom obrate stručnjaku mentalnog zdravlja koji će po potrebi uputiti i na multidisciplinarnu obradu djeteta i dati roditeljima informacije o tome kakav tretman je djetetu potreban.
4. Što mogu učiniti obrazovne ustanove i ustanove socijalne skrbi ako je riječ o djetetu čiji roditelji odbijaju suradnju?
Bez da se uključi cijela zajednica i društvo - nema prave prevencije. Stavljajući dijete u fokus, potrebno je povezati sve dionike oko njega, njegove roditelje, vrtić ili školu, ustanove, udruge...svi imamo važnu ulogu u životu djece. Stoga je jako važna interdisciplinarna suradnja škole sa Zavodom za socijalni rad, sa školskom i obiteljskom medicinom te s roditeljima. Ako roditelji odbijaju suradnju postoje mjere iz obiteljsko-pravne zaštite koje se mogu i trebaju u tom slučaju aktivirati. Vjerujem da nam ne bi bilo teško aktivirati se ako dijete ima upalu pluća, a roditelji ga ne žele odvesti liječniku - kada govorimo o teškoćama mentalnog zdravlja, trebalo bi biti jednako.
5. Kakvu poruku roditelji šalju djeci kad ih odbijaju slati u školu zbog jednog djeteta (čak i djecu iz drugih razreda) te probleme rješavaju na ulici i preko medija?
Obuzme me tuga kada čitam i slušam u medijima o ovom konkretnom slučaju. Jako mi je žao djeteta kojeg zovu "problematičnim" umjesto da mu se pruži stručna pomoć i podrška. Također mi je žao druge djece i njihovih roditelja jer svako dijete ima pravo osjećati se sigurno, pogotovo u svojoj školi, u svojem razredu, a roditeljeva je dužnost da svoje dijete zaštiti, posebice ako ga drugi nisu zaštitili. Teško je i nezahvalno govoriti kakvu poruku šaljemo djeci, ono što bih više istaknula je kako se roditelji osjećaju kada im djeca nisu zaštićena u svojem razredu, mjestu gdje provode većinu svojeg dana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....