Ugradnja razdjelnika topline, generalno gledajući, nije ekonomski isplativa. Zaključak je to studije Ekonomska isplativost korištenja razdjelnika topline u višestambenim zgradama u Republici Hrvatskoj, do koje je Jutarnji list uspio ekskluzivno doći, a koju su izradili stručnjaci Ekonomskog instituta iz Zagreba na zahtjev Ministarstva zaštite okoliša i energetike.
U toj studiji koju je bivša Vlada, tj. Ministarstvo gospodarstva na čelu s HNS-ovim ministrom Ivanom Vrdoljakom, propustila izraditi prije donošenja odluke o ugradnji razdjelnika, a zbog čega je dolazilo do nepravilne ugradnje i visokih računa, nisu svi gradovi pokazali jednake rezultate. Zbog različitih cijena toplinske energije i specifične energetske potrošnje prije uvođenja razdjelnika, ali i prosječno ostvarenih ušteda, negdje je ugradnja isplativa, a negdje nije. Stoga se u pogledu klimatskih područja i cijene energije, a time i ocjene isplativosti, pojedine gradove u studiji grupiralo u nekoliko skupina te je postavljena gornja granica ušteda od 25 posto koja ne ugrožava kvalitetu života u pogledu zahtjeva za prevelikim smanjivanjem temperature grijanja prostora.
Ključne postavke
Tako se za gradove kontinentalne Hrvatske (Zagreb, Osijek i Sisak), u kojima je cijena energije niska zbog visokog udjela energije iz kogeneracije, može utvrditi da će uz uštede od 25 posto neto sadašnja vrijednost biti pozitivna samo za zgrade koje ulože u minimalni set opreme i imaju početnu specifičnu potrošnju prije uvođenja razdjelnika višu od oko 170 kWh/m², odnosno u slučaju ulaganja u maksimalni set opreme višu od 220 kWh/m². Obveza ugradnje razdjelnika u zgrade s potrošnjom manjom od 170 kWh/m² rezultira značajnim udjelom zgrada koje neće povratiti iznos investicije uz nižu kvalitetu usluge, dok za zgrade s potrošnjom nižom od 120 kWh/m² ni uštede veće od 35 posto u kombinaciji s minimalnim setom opreme ne osiguravaju isplativost investicije.
Za ostale gradove kontinentalne Hrvatske, u kojima su cijene toplinske energije više, uz pretpostavljene maksimalne uštede od 25 posto, studija je pokazala da je dovoljna početna specifična potrošnja od 100 kWh/m² (minimalni skup opreme), odnosno 130 kWh/m² (maksimalni skup opreme) da bi se ulaganje u razdjelnike isplatilo. Treća skupina gradova izdvojena u studiji odnosi se samo na grad Rijeku, kao jedini grad iz jadranske Hrvatske sa značajnim udjelom zgrada koje se griju toplinskom energijom. U Rijeci, uz pretpostavljene maksimalne uštede od 25 posto, dovoljna je početna specifična potrošnja od oko 95 kWh/m², odnosno 120 kWh/m² da bi se ulaganje u razdjelnike pokazalo troškovno učinkovito.
Pojednostavljeno rečeno, uvođenje razdjelnika troškovno je učinkovito u gradovima kontinentalne Hrvatske s visokim cijenama toplinske energije koji su ostvarili prosječnu razinu ušteda (Velika Gorica, Samobor) te u Rijeci. S druge strane, u gradovima s niskom cijenom toplinske energije (Zagreb, Osijek i Sisak) čak ni visoke uštede ne osiguravaju ostvarenje pozitivne neto sadašnje vrijednosti investicija u uvođenje razdjelnika topline. Ostali gradovi u kojima je ostvarena niža razina ušteda (Zaprešić, Karlovac) ne ostvaruju pozitivnu neto sadašnju vrijednost, ali se može zaključiti da bi ona bila pozitivna uz manje dodatno povećanje ušteda.
Novi zakon
Što to znači za budućnost razdjelnika, hoće li se dalje ugrađivati ili neće i što će se dogoditi s onima koji su ih već ugradili u slučaju da neće, rano je reći. Pitali smo državnog tajnika u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike Antu Čikotića, koji o detaljima nije htio govoriti. Tek se osvrnuo na bivšeg ministra Vrdoljaka, do kojeg nismo uspjeli doći jer nije odgovarao na naše pozive, te istaknuo da je problem puno širi od samih razdjelnika.
- Pravo je pitanje zašto je bivši ministar odbio izraditi ovu studiju prije donošenja odluke o obaveznoj ugradnji razdjelnika iako je ta mogućnost predviđena i propisima EU. No, važno je istaknuti da nisu samo razdjelnici problem, nego treba napraviti promjene u cjelokupnom sustavu toplinarstva i unaprijediti ga od proizvodnog objekta do krajnjeg potrošača. Investicijama i smanjenjem gubitaka u distribuciji, ulaganjima u toplinske podstanice i energetsku učinkovitost zgrada osigurao bi se i dodatni pozitivni učinak za krajnje potrošače.
Sve to treba sagledati, kao i druge loše strane postojećeg Zakona o tržištu toplinske energije, među kojima je i izostanak učinkovitog mehanizma zaštite krajnjih korisnika toplinske energije u svim aspektima, počevši od nejasne kvalificiranosti tvrtki koje su bile zadužene za ugradnju, preko izostanka nadzora izvršenih radova pa do gotovo nikakvih pravnih posljedica za one koji su u ugradnji sudjelovali. Razdjelnici su samo jedan dio sustava. Kroz izmjene zakona, za koje će nam i ova studija biti podloga, konačno ćemo posložiti cijeli sustav - kratko je rekao Čikotić te poručio da će se danas detaljnije predstaviti rezultati, a studija će biti objavljena i dostupna svim zainteresiranima.
Tri grupe gradova prema isplativosti
1. Gradovi s visokom cijenom toplinske eneregije u kojima su se razdjelnici pokazali učinkovitima već uz prosječnu razinu uštede.
Primjeri:
Velika Gorica i Samobor
2. Gradovi s niskom cijenom toplinske energije čak ni uz iznadprosječnu uštedu energije ne opravdavaju uvođenje razdjelnika.
Primjeri:
Zagreb, Osijek i Sisak
3. Gradovi u kojima bi razdjelnici mogli biti učinkoviti ako se dodatno poveća prosječna ušteda energije.
Primjeri:
Zaprešić i Karlovac
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....