Ljiljana Pernar imala je desetak godina kad ju je otac poslao po konja da ga dovede s ispaše. Bio je to njezin najdraži prijatelj, boje mahagonija s bujnom grivom, pa ga je, kako je to gledala u vesternima, uzjahala onako bez sedla i krenula, vjerovala je, polako uzbrdo, prema Obodu. Međutim, Mišku se, odmah joj je postalo jasno, jako žurilo, krenuo je uzbrdo, a Ljiljana se "klizala" po njegovim leđima, od vrata do repa. Bila je uvjerena da se to ne može dobro završiti, srce joj je kucalo kao da će iskočiti iz grudi, klizanje joj se činilo kao vječnost, moguće da se u glavi i pomolila, ne sjeća se... Bojala se da će izletjeti na magistralu i "da će to biti to". Kad je tako jureći došao do mlinice, naglo je skrenuo do svoje posebne, samo njegove,...