Stjepan Ursa, interventni policajac kojeg su prosvjednici branitelji na ulazu u crkvu Sv. Marka hvatali za vrat, što je ostalo zabilježeno na fotografijama, ekskluzivno je za Jutarnji list odlučio skinuti zaštitni oklop i kacigu. Pred nama se pojavio bodybuilder težak 140 kilograma koji nam je, nabijen emocijama i još potresen, ispričao kako je doživio najteži dan u svom životu kada su suborci njegova oca na njega digli ruke. Uslijedila je i potresna priča o sudbini njegove obitelji, čije su brojne članove progutale masovne grobnice u okolici Nuštra, tamo kod sela Tordinaca i Antina, gdje su lopate u plodnoj slavonskoj zemlji ukopale leševe za jednu od najvećih masovnih grobnica u Domovinskom ratu. U toj grobnici ili nekoj grabi skončali su Stjepanovi baka i djed s majčine strane, ujčevi te nekoliko sestrični i bratića. U ratu je stradao i njegov otac: 50-postotni je ratni invalid s PTSP oboljenjem. Nakon prosvjeda na Markovu trgu neki bizarni portali pogrešno su Stjepana identificirali te ga predstavili kao bivšeg vojnika SAO Krajine, četnika i navijača Zvezde.
Nemir u obitelji
Sve je to unijelo nemir u cijelu Stjepanovu obitelj, kao i u njega samog pa je ravnatelj policije Vlado Dominić prvi put dozvolio jednom interventnom policajcu da otkrije svoj identitet i skine ljagu sa sebe, svoje obitelji i svih interventnih policajaca koji su osiguravali prosvjedni skup. Stjepanu je danas 27 godina, ozbiljno se bavi bodybuildingom, osvaja prva mjesta na natjecanjima i trenutno spada u tri najimpozantnije bodibilderske figure u Hrvatskoj, što nije dojam koji se stječe kad ga se na fotografijama i snimkama vidi odjevenog onaj interventni oklop. Boja njegova glasa i način na koji komunicira u potpunoj su pak suprotnosti s očekivanjem od takve mrcine. Stjepan je pomalo rezerviran i tih te je svoju priču pripovijedao sporo i s pauzama, birajući riječi koje je često izgovarao duboko uzdišući.
“U prvi trenutak kad sam na internetu pročitao da sam četnik, bilo mi je smiješno. No taj trenutak je kratko trajao jer me ubrzo nazvala moja uplakana majka i više mi nije bilo smiješno. Od tada me sve to dira. Moja djevojka i prijatelji to vide i pružaju mi veliku podršku. Dolazilo je puno poruka. Bilo je poruka podrške, ali i onih da radim krivo, da se suprotstavljam braniteljima. Zaista me sve to dirnulo”, rekao nam je Stjepan.
Njegov otac i majka žive u Osijeku. U kvartu su okruženi braniteljima, suborcima Stjepanova oca s prvih linija fronta.
Najteži zadatak u životu
“Svi me pitaju zašto ne pričam s ocem. Znam da ne bismo mogli na miran način razgovarati o tome. Očevi prijatelji su bili u Savskoj, a on nije došao jer je znao da ću ja biti tu. Želim izaći iz ovog, da moja obitelj više ne pati i da ih više ne nazivaju. Majka mi je bila protiv ovog intervjua, no ipak sam odlučio progovoriti jer mi je važno moje dostojanstvo, dostojanstvo moje obitelji i mojih momaka iz interventne policije”, otkrio nam je Stjepan napetu emocionalnu situaciju unutar obitelji.
Zagreb, 100615.Ravnateljstvo policije.Interventni policajac Stjepan Ursa.Foto: Sandra Simunovic / CROPIX
Toga dana na Trgu sv. Marka Stjepan kaže da mu je bila najteža intervencija u životu. Dodao je da je znao da su gore branitelji, ali da nije očekivao da će doći do bilo kakvih problema, a kamoli iole ozbiljnijeg sukoba.
“Sa mnom je bilo starijih dečki koji su bili u ratu i prepoznali su se s nekim braniteljima među prosvjednicima. Ni nakraj pameti mi nije bilo da može doći do bilo kakvog sukoba ili ekstremne situacije. Došli smo smiriti situaciju. Kad su prošla 22 sata od početka prosvjeda, dobili smo zapovijed da razdvojimo branitelje koji su ušli u crkvu od onih koji su ostali ispred. Očekivali smo samo pasivni otpor, eventualno da će sjesti ispred pa da ćemo ih morati dizati i pomicati. Nitko nije očekivao da će nam pružiti aktivni otpor, da će nas vrijeđati, povlačiti, udarati. Bio sam prvi na ulazu u crkvu. Dizali su mi vizir, gurali prste u oči, hvatali za vrat. Uhvatili su me za prsluk i povlačili unutra, a dvojica mojih kolega, koji su među mojim najboljim prijateljima, držali su me da me oni ne odvuku. Ne znam koliko je sve to trajalo. Nikome nisam ni pokušao nauditi jer sam cijelo vrijeme bio svjestan da se radi o braniteljima s invaliditetom te da se prema njima moram odnositi smireno. Sve su to bile scene koje ni u krajnjem ludilu nisam očekivao. Naprosto nisam očekivao da će me čovjek koji mi može biti otac povlačiti za vrat. Nije mi čudno kad me napadaju huligani, ali ovo nisam očekivao. Nismo se na taj trg išli ni s kim obračunati. Prvi put mi je palica u intervenciji bila vezana, takva je bila zapovijed. No, nikome ništa ne zamjeram”, ispričao je Stjepan kako je doživio najtežu intervenciju u životu.
Razgovarali smo i o njegovu djetinjstvu provedenom u ratnom Osijeku. Početkom rata Stjepan je imao samo tri godine.
“Te prve godine rata ne pamtim. Uglavnom sam cijeli rat bio u Osijeku, osim u jednom kraćem razdoblju kad sam s majkom otišao u Mađarsku. Otac je bio dragovoljac, kao i svi ostali članovi obitelji. Pamtim zadnje godine rata, ali ga ne pamtim po lošem, nego po dječjoj igri u skloništima. Nama je to bila igra. Svi bismo se skupili dolje u atomskom skloništu i spavali u istom krevetu. To je, naravno, nama djeci bilo zanimljivo.”
120 kilograma mišića
Najlakše i najradije nam je Stjepan pričao o bodybuildingu. Tim se sportom bavi zadnje dvije godine. Svaki dan ide u teretanu i u njoj provede dva sata, dok četiri mjeseca prije natjecanja treninge udvostruči. Član je bodibilderskog kluba Alpha Team. Dosad je osvojio nekoliko međunarodnih kupova. Trenutno ima 140 kilograma, a pred natjecanja s mišića ocijedi masnoću i mišiće svede na 120 kilograma. Takva je praksa u tom sportu, doznali smo od Stjepana.
“U Hrvatskoj je samo nas troje koji dostižemo tu težinu mišićne mase. Nadam se da ću ove godine postati reprezentativac i nastupati na glavnim natjecanjima. Planiram odlazak u Španjolsku na natjecanje Arnold Classic pa poslije imam jedno veliko u Sloveniji. Ove godine će biti pet velikih natjecanja.” Ovaj zahtjevan sport, uz treniranje, traži i discipliniranu prehranu. Stjepan hranu priprema dan prije, a onda je sa sobom nosi u ručnom frižideru. Imao ga je u ruci i kad se našao s nama. Unutra su bili piletina i riža. Uz to jede puno povrća, a voće ne jede zbog fruktoze. Od mesa, uz bijelo, jede i junetinu, a dnevna doza mesa mu je - dva kilograma.
‘Ponosan sam na smirenu reakciju’
Kad smo razgovarali o nekim drugim slavnim bodybuilderima u Hrvatskoj, primijetili smo da Branko Čelik, kojeg Stjepan poznaje, ima sjajno prezime za taj sport, kao da mu ga je izmislio neki marketinški maher.
Stjepan je na to rekao da je i njegovo dobro, da Ursa zapravo znači mrki medvjed. Odgovara mu izgledu, ali ne i naravi koju je iskazao u ovom razgovoru i disciplini koju je pokazao na Markovu trgu kada nije reagirao instinktivnom agresijom mrkog medvjeda.
“Ponosan sam kako sam reagirao.
Smiren sam po prirodi i tu prisebnost sam zadržao pred prosvjednicima”, zaključio je interventni policajac Stjepan Ursa.