Kad je Stjepan Čajić u srpnju 1984. godine zaplakao u rađaonici u Ljubuškom, dvojica braće koja su majku i prinovu čekali kod kuće u Grudama nisu znala je li još jedan brat, dobra ili loša vijest. Otac i majka su ih uvjeravali da najmlađi brat neće promijeniti njihovu rutinu, ali nije im bilo svejedno. Isto im se to, sad udruženima sa Stipom, motalo po glavi s dolaskom još četvero malih Čajića. Od sedmero djece Čajićevih, skromnih, visokoobrazovanih službenika, ekonomistice i pravnika, koji su iz hercegovačkog krša, preselili u Zagreb, jer trebalo je prehraniti brojnu obitelj, samo jedna je djevojčica.
Ostali bi Čajići samo jedna od mnogobrojnih hercegovačkih obitelji, asimiliranih u Zagrebu, da nije bilo njihovog Stipe. Stjepan Čajić,...