Predrag Fred Matić za života je vodio brojne bitke. I one u ratu i one u miru. U puno ih je pobijedio, bilo je i onih koje nisu tako završile, ali i nekih koje, na žalost, nije stigao završiti do kraja. Jedna od njih je i njegova velika želja i inicijativa da se na mjestima koncentracijskih logora u Srbiji, u kojima su nakon pada obrane Vukovara 18. studenoga 1991. godine zatočeni hrvatski branitelji i civili Vukovara, postave spomen ploče kao trajni podsjetnik na zlo koje im je na tim mjestima učinjeno.
Fred je bio jedan od vukovarskih branitelja i logoraša. I kad god je bila prilika, na bilo kojem mjestu, uvijek je isticao važnost promicanja istine, pa tako i o koncentracijskim logorima. Zato je sa svojim prijateljima, suborcima, ali i supatnicima u logorima pokrenuo ovu inicijativu, koja do danas nije realizirana. Ali, koju će, sigurni smo, oni koji su ostali i koji su s Fredom započeli ovu priču sada još i više zbog njega zapeti i nastojati završiti na njihovo i njegovo zadovoljstvo.
Jutarnji list je prije tri godine, na 30. obljetnicu pada obrane Vukovara, objavio veliku priču s Fredom i njegovim prijateljima Zoranom Šangutom i Ilijom Ačkarom o ovoj inicijativi, danima provednim u obrani Vukovara, a onda i u logorima, ali i ploči koju je Fred u zadnjih 15 godina čuvao u svojoj garaži i čekao dan kada će je postaviti tamo gdje su željeli. Dan kojeg, na žalost, nije dočekao.
Ovo je ta priča...
"Na ovome mjestu od 20. 11. 1991. do 23. 12. 1991. od strane JNA bili su zatočeni civili, ranjenici i branitelji grada Vukovara. U spomen na sve ubijene ovu spomen-ploču podiže Udruga pravnika Vukovara 1991. i UBLDR grada Zagreba. 3. 10. 2009.", tekst je ispisan na mramornoj spomen-ploči koju su navedene dvije udruge izradile prije 12 godina s namjerom da je postave na mjestu koncentracijskog logora u selu Stajićevo nedaleko od Zrenjanina, u štalama za stoku u kojima su 33 dana bili zatočeni, mučeni, zlostavljani i ubijani civili, ranjenici i branitelji Vukovara nakon što je slomljena obrana grada. Identične spomen-ploče kanili su postaviti i u ostale logore koje je za zarobljene Hrvate formirala JNA.
Iako su imali velika očekivanja, čak i obećanja da će spomen-ploča biti postavljena kao trajno obilježje činjenice da je kod Stajićeva postojao koncentracijski logor, vukovarski logoraši još nisu dočekali taj trenutak. Spomen-ploču već 12 godina u svojoj garaži čuva jedan od njih, Predrag Fred Matić, vukovarski branitelj, logoraš i bivši ministar hrvatskih branitelja, a danas hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu.
- Nema nekog posebnog razloga zašto je ploča baš kod mene. Mislim da smo se Šangi, Ilija i ja tako dogovorili jer ja imam garažu, pa sam je imao gdje smjestiti - kaže nam Matić.
A Šangi, kako ga Matić zove, je Zoran Šangut, njegov suborac iz Borova naselja, potom i supatnik tijekom devetomjesečne kalvarije u tri logora u Srbiji: Stajićevu, Nišu i Sremskoj Mitrovici. Šangut je nakon rata završio Pravni fakultet i potom inicirao osnivanje Udruge pravnika Vukovara 1991. s dva cilja: pokretanje pravnih postupaka za kažnjavanje odgovornih za koncentracijske logore u Srbiji te trajno obilježavanje mjesta na kojima su ti logori bili spomen-pločama. Istomišljenike u tome pronašli su u Udruzi branitelja logoraša Domovinskog rata grada Zagreba kojoj je te 2009., kada su prvi put došli u Srbiju s idejom da obilježe logor kod Stajićeva, na čelu bio Ilija Ačkar, također vukovarski branitelj i logoraš.
Udruga pravnika prvo je u svibnju 2008. godine u Beogradu tadašnjem glavnom tužitelju Srbije za ratne zločine Vladimiru Vukčeviću predala kaznenu prijavu za ratne zločine počinjene u logorima Stajićevo, Begejci, Sremska Mitrovica, Niš i Vojnoistražni zatvor u Beogradu. Kroz njih je, prema navodima iz prijave, prošlo oko deset tisuća vukovarskih branitelja i civila, od kojih je oko 300 ubijeno, a njih 495 vodi se kao nestalo. Prijava sadrži i 54 imena i prezimena ili nadimka zapovjednika i čuvara logora te imena nekoliko tisuća svjedoka i žrtava - hrvatskih ratnih zarobljenika.
Otad je prošlo 13 godina, ali predmet i dalje stoji na mjestu, odnosno u nekoj od ladica beogradskog tužiteljstva, pa je udruga 2017. godine predala i ustavnu tužbu u Srbiji zbog nepostupanja u tom predmetu.
- Slali smo nekoliko požurnica, osobno tamo odlazili, a 2016. godine čak smo se i sastali s današnjim predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem koji je tada bio mandatar nove vlade. Sastanak nam je dogovorio Josip Juratović, Hrvat iz Njemačke, zastupnik SPD-a u Bundestagu, koji se jako angažirao u tome da nam pomogne, pa je o logorima u Srbiji izvijestio i svoje kolege u njemačkom parlamentu i samu premijerku Angelu Merkel. Uglavnom, on nam je dogovorio sastanak s Vučićem i bio je s nama na tom sastanku, kao i moj prijatelj i član naše udruge Pero Kovačević. Vučić nas je lijepo ugostio, saslušao, pokazao razumijevanje i na kraju obećao da će učiniti sve da se taj problem aktualizira, odnosno riješi. Ne samo vezano uz kaznenu prijavu, nego i uz postavljanje ploče. Čak je rekao da će ići s nama u Stajićevo. No, otad do danas ništa se nije dogodilo, a mi smo 2017. podigli ustavnu tužbu - priča Šangut koji je danas konzul Republike Hrvatske u australskom Perthu, ali borbu za pravdu logoraša nije napustio. Štoviše, podigao ju je na međunarodnu razinu pa je, osim njemačkog Bundestaga, priču o logorima ispričao i u Veleposlanstvu SAD-a u Zagrebu.
- Svjesni smo da ovo nije samo pravno, nego i političko pitanje, pa velike nade polažemo i u pregovore Srbije za ulazak u EU, gdje je i hrvatska država zauzela stav da je pitanje zatočenih i nestalih, a tako i logora, jedan od preduvjeta za zeleno svjetlo i u tome moramo biti odlučni. Srbija će se prije ili poslije morati suočiti sa svojom prošlošću. Što se, pak, tiče pravne strane priče, za kraj nam ostaje Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. U konačnici, vjerujem da će se to jednoga dana riješiti i da će ta spomen-ploča naći put od Fredove garaže do Stajićeva i da će Stajićevo biti obilježeno u ime svih tamo ubijenih i nestalih, kao i da će pravda za sve logoraše biti zadovoljena. Uskoro planiramo početi podnositi i pojedinačne tužbe u ime svakog logoraša - najavio je Šangut. Prvi pokušaj postavljanje ploče 2009. godine na kraju je okončan incidentima i prosvjedima udruženja iz Srbije koja su se tome usprotivila.
Pismo predsjedniku
- Zanimljivo je da sam tada prvi put shvatio da se mjesto na kojem smo bili zatočeni zapravo zove poljoprivredno dobro Livade, koje se nalazi pokraj Stajićeva, pa otuda i uvriježeno ime logora Stajićevo, ali to su zapravo Livade. Mi smo svoj dolazak uredno najavili i primio nas je tadašnji predsjednik Skupštine Zrenjanina Aleksandar Marton, krasan mladi dečko koji nam je rekao da nema problem s tim da se postavi spomen-ploča, ali gradonačelnik je bio neki Šešeljev radikal i oni su digli prosvjed. S nama je bio i novinar Saša Kosanović koji je za HRT snimao reportažu o tome, pa je skoro dobio batina. Uglavnom, od postavljanja ploče nije bilo ništa - prisjetio se Matić prvog posjeta logoru 18 godina nakon zatočeništva. Baš nekako u to vrijeme Agrokor je kupio tamošnji zrenjaninski kombinat kojemu su pripadale i Livade pa je mjesto u kojem je bio logor za Hrvate iz Vukovara zapravo bilo u hrvatskom vlasništvu.
- Ja sam tada pripremio i govor koji sam kanio održati kada postavimo ploču, a imam ga i danas i u njemu ne bih promijenio niti jednu riječ ili zarez, osim, naravno, broja godina koje su protekle. Rekao sam to i bivšem predsjedniku Srbije Borisu Tadiću kada smo se susretali dok sam bio savjetnik našeg predsjednika Ive Josipovića. U njemu sam, između ostaloga, napisao: "Priznati istinu velika je stvar i danas je Srbija položila ogromni ispit zrelosti. Ovim činom ona zasigurno nije ponižena, kako su neki iz same Srbije mislili osporavajući ovo okupljanje, već naprotiv, danas se Srbija izdignula i učinila veliki pozitivni iskorak prema europskim i uljuđenim zajednicama. Nisu svi Srbi ovo činili niti odobravali, a ponajmanje Zrenjaninci i Vojvođani. Svi oni danas skidaju s pleća veliki teret koji su zbog tuđih zločina morali nositi punih 18 godina. Zahvaljujući ljudima poput Aleksandra Martona, Nataše Kandić, Danijele, Željka i Dušana, ali i velikog broja anonimnih i poštenih ljudi koji su davali potporu ovoj akciji jedna se ružna priča privodi kraju..." - ispričao nam je Matić koji smatra da je najveći problem Srbije danas to što ne priznaje logore, a jedan od razloga je zasigurno i to što bi time otvorili put Hrvatskoj i logorašima za plaćanje odštete.
- Ja sam to pokušao osvijestiti i u Bruxellesu, objasniti ljudima, no problem je s engleskim jezikom i prijevodom. Dakle, Englezi uvijek kažu concentration camp, mi to prevodimo kao konclogor, a Srbi kao sabirni centar. Onda im ja objašnjavam da bi sabirni centar bio motel ili hotel s jednom ili dvije zvjezdice, a mi smo bili u užasnim, neljudskim uvjetima, na hladnom betonu na -20 stupnjeva, uz stalna premlaćivanja, izgladnjivanja, u konačnici i ubijanja. Oko nas su bili nabrijani stražari, a vani psi vučjaci i dvostruka bodljikava žica. Dakle, sve kao u Auschwitzu, osim plinskih komora - kaže Matić.
Užasi logora na svima su njima ostavila trag. Nekome više, nekome manje. Matić je o svemu, od početka rata i ratnih zbivanja u Vukovaru, preko užasnih dana logora do konačne slobode, napisao i knjigu "Ništa lažno" u kojoj na vrlo jednostavan i čitatelju lako shvatljiv način iskreno progovara o brojnim detaljima, pri čemu se nerijetko morate i nasmijati čitajući o tome kako su tijekom logorskih dana pronalazili načine da ostanu normalni i zdravi u glavi, iako su im tijela trpjela strahovitu bol, iako su svi redom doživljavali torture, neki više, neki manje, ali nitko se iz logora nije vratio bez neke batinaške uspomene.
- Nije meni teško o tome pričati. Uspio sam sačuvati pisma koja su mi dolazila u logore, kao i ona koja sam ja slao svojima. Prisjetim se tih trenutaka kada to čitam, ali boli me što to još uvijek nije riješeno i što ispada kao da logori nikada nisu postojali - kaže nam Ačkar koji se pita i što hrvatsko pravosuđe radi po tom pitanju.
- Prije 20 i nešto godina išao sam svjedočiti protiv Ivice Vuletića, i to je primjer na kojem se ja pitam kako naše tužiteljstvo nekome misli dokazati zločin. Znači, kad je uhićen, on je rekao da je imao nadimak Rambo. Došao sam u Osijek, tamo je bilo 10-15 mojih suboraca i drugih svjedoka koji su jedan za drugim ulazili i izlazili i govorili da to nije taj. Ja sam ostao zadnji. Razmišljao sam da se okrenem i odem jer ako ga nitko nije prepoznao, neću ni ja. Ipak sam ušao i sad mene čovjek ispituje, a ja ga pitam da mi pokaže njegovu sliku. On mi kaže da to nije praksa. Kako da mu kažem kada su u logorima bila trojica njih koje su zvali Rambo. Ako vam nešto znači, zvali su ga i Žuti, reče mi on. Rekoh, bio je jedan Mađar kojeg su zvali Žuti, ali nije bio Mađar, samo je malo čudno govorio. Kako čudno?, pita me on, a ja odgovorim: "El, bre ustaše!" Odmah je zvao da ga dovedu na prepoznavanje i ja sam ga prepoznao. Znači, njega bi i svi ostali prepoznali, jer su od njega dobivali batine, i prije mene da su im ga pokazali. I što se onda dogodi? Osuđen je na 20 godina, prvi i jedini na 20 godina. Odležao je 12, Mesić ga je pomilovao, otišao je u Srbiju, odležao šest mjeseci i pušten je na kućno odležavanje - ispričao je Ačkar i dodao:
- Prije nekoliko mjeseci uhićen je jedan iz Berka, jedan od posljednjih zapovjednika stražara iz vremena kada je od batina u Mitrovici umro Božo Kelava. Njega su sada pustili da se brani sa slobode. Ja bih se volio s njim suditi, da ga vidim oči u oči, ali nas se sprečava u tome. Puštaju nas da lutamo kao zadnje budale, kao da nas je propuh ubio... Meni je jasno da Srbija to ne želi priznati, ali ima načina kako se do ratnih zločinaca može doći. Njihova se imena znaju, neki su i dalje aktivni u njihovoj vojsci. Zna se točno i tko je svojim rukama mlatio Božu Kelavu i Josipa Boldiša, koji je također umro od batina. Ne znam što da radimo. Ne bole me njihove batine u odnosu na ovo. Meni je slomljeno peto, šesto i sedmo rebro na jednoj strani, sedmo, osmo i deveto na drugoj, osmo je dva mjeseca bilo otkinuto od kičme, nastavci rebara... Ako se ne krećem nekoliko dana, zima me ubije, u proljeće ne mogu hodati. Ali, više me boli što se metra jednog nismo mrdnuli. Krici silovanih žena i danas me noću bude. To je bilo najstrašnije - prisjetio se Ačkar, a o tome nam je progovorio i Matić.
- U knjizi sam opisao sve. I šale i loše stvari, ali nisam spomenuo krike silovanih žena koji su odjekivali noću. Poslije sam si tumačio da je to čak i iznad nekog mog shvaćanja, a krici tih žena i danas me vraćaju u logor. To sam jednostavno potisnuo, a ostalo je kao najsnažnije sjećanje, čak i gore od ubojstva koje sam vidio, a vidio sam kako su Zvonka Tvoreka ubili kao psa - rekao je Matić.
Kad je, pak, riječ o sudskim procesima u Hrvatskoj, trenutačno se za logore u Srbiji na Županijskom sudu u Osijeku u odsutnosti sudi bivšem zapovjedniku KOS-a general-majoru bivše JNA Aleksandru Vasiljeviću. Tereti ga se za ratne zločine počinjene od listopada 1991. do svibnja 1992. godine u srpskim logorima i zatvorima Begejci, Stajićevo, Sremska Mitrovica, Niš i Stara Gradiška. Vasiljević je kao načelnik Uprave bezbjednosti tadašnjeg Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, u narodu kolokvijalno zvanog KOS, optužen po zapovjednoj odgovornosti, pri čemu naše tužiteljstvo tvrdi da je upravo on osnovao navedene logore te postavio sebi podređene ljude za zapovjednike logora i slao oficire Službe bezbjednosti da ispituju zarobljene civile i ratne zarobljenike.
Također, tužiteljstvo tvrdi da je Vasiljević preko svojih ljudi dobivao informacije o zlostavljanju, mučenju i ubijanju zatočenih te da je znao da zatočenicima nisu osigurani ni najnužniji životni uvjeti, počevši od vode i hrane. U optužnici se navode imena 19 zlostavljanih i mučenih zarobljenika koji su preminuli u logorima od posljedica stalnog batinanja i iživljavanja. Ivan Kamerla, Božo Kelava, Zlatko Brajer, Branko Koch i Ivan Kunac umrli su u logorima Begejci i Stajićevo. Jozo Boldiš, Zlatko Cvitković, Damir Kiralj, Antun Plivelić, Niko Šoljić, Ivan Švraka i Zvonko Tvorek preminuli su od batina u Sremskoj Mitrovici. Pero Mesić do smrti je pretučen u logoru u Nišu, a u Staroj Gradiški ubijen je Marijan Raužan. Još pet zarobljenih iz KP doma Stara Gradiška - Mirko Tomljenović, Ilija Šandorović, Petar Antunović, Darko Sanjicki i Ivo Grgić, koje su čuvari predali pripadnicima lokalne milicije, ubijeno je u Okučanima u milicijskoj stanici. Suđenje je počelo prije tri godine, a na duljinu trajanja velik utjecaj imaju koronavirus i činjenica da treba ispitati čak više od 500 svjedoka. Šangut je pak, kako nam kaže, bio svjedok četiri ubojstva. To mu je bilo najgore.
- Nikada to neću shvatiti. Rat je jedno. Neprijatelj je na jednoj, vi na drugoj strani, to je borba, no kada se čovjek preda, kada ostane bez oružja i streljiva, onda se očekuje nešto drugo. Obišao sam Auschwitz, Dachau, Jasenovac, Molat za koji mnogi ne znaju da je imao veliki logor. Bio sam u Yad Vashemu. Nevjerojatno je u što se onaj s oružjem na kraju pretvori naspram svoje žrtve, kakva zvijer postane. Zato smatramo da logori moraju biti obilježeni spomenpločama u ime ubijenih, onih kojih više nema. Kada smo 2009. došli u Stajićevo, emocije su bile jake. Kao da sam vidio sve nas tamo, točno gdje tko leži ili sjedi. To je jedno stravično mjesto - govori Šangut, a Matić prisnažuje.
- Mislio sam da je rat najgore što se čovjeku može dogoditi, no kada smo došli u logor, shvatio sam da postoji još i gore od rata. U ratu imaš automat u rukama i još uvijek misliš da si koliko-toliko gospodar svoje sudbine, a kada si u logoru, onda si kao beba. U jednom trenutku smo bili goli, kao od majke rođeni, u 30. godini života. Sva ta zla iz logora ostave veći trag od samog rata. U ratu sam doživio takvo prijateljstvo i solidarnost kao nikada prije i nikada poslije. U logor se ne bih vratio ni po koju cijenu. Kokoš u kavezu ima veća prava nego što smo mi imali u logoru. Tu nemoć ne bih volio nikome da doživi. Devet mjeseci, tri logora. Tužno je što Srbija to ne priznaje, a svaki povratak prema pomirenju je priznavanje. Kao što alkoholičar, ako se želi izliječiti, mora priznati i reći: "Da, ja sam alkoholičar!", tako i oni moraju reći: "Da, imali smo logore u Srbiji!" Bez obzira na posljedice – istaknuo je Matić.
Hrvatska se ovih dana prisjeća žrtve koju je Vukovar podnio za njezinu slobodu, koja je odnijela brojne živote. Oni koji su Vukovar branili, poput Zorana, Freda i Ilije, posebno se sjećaju svojih suboraca, dragih ljudi s kojima su dijelili te sudbonosne dane. Šangi i Fred branili su svoje domove, ulice, svoje Borovo naselje i Vukovar. Ilija je kao HOS-ovac došao Vukovaru u pomoć iz Zagreba. Bio je ranjen, a na kraju je 20. studenoga zarobljen u Borovo commerceu i prošao pakao logora. Kada govore o tim danima, Šangiju i Fredu jedno je ime uvijek na pameti: Blago Zadro. Bio im je i ostao uzor, veliki čovjek i veliki ratnik kojeg su gledali s poštovanjem i čija je pogibija na neki način označila početak kraja.
Uništili tenkove
- Kada se osvrnem, drago mi je što sam bio te priče, iako je ona bila teška. Hvala dragom Bogu što sam preživio. Nekada se i pitam kako. Posljednjih nekoliko dana granata je pala dva metra od mene i ranila devet mojih suboraca, a mene nije niti takla. Tada se pitaš zašto taj metak ili granata nekoga pogodi, a nekoga ne - kaže nam Šangut, dok Matić ističe kako njihovi životi, "što bi rekao Siniša Glavašević, nisu obilježeni klupama na kojima smo ljubili prve cure, nego klupama na kojima su nam ginuli prijatelji". On je većinu vremena branio položaj u Hercegovačkoj ulici, koji su njezini branitelji nazvali nultom linijom obrane jer se tada prvom linijom smatralo Slavonsku i Bosansku, a kako je Hercegovačka 200-300 metara ispred ove dvije u smjeru Trpinje, ispada da je ona bila nulta linija. Nitko od njih nije bio ratnik u kolovozu 1991., ali su svi to vrlo brzo postali, učili su u hodu. Fred je u Hercegovačkoj prvi put u životu u ruke uzeo "osu" i u danima koji su uslijedili uništio devet tenkova JNA.
- Posljednji sam pogodio 18. studenoga kod kafića Lyon, a dan poslije smo zarobljeni kada smo išli gasiti požar u Borovo commerceu gdje je bila priručna bolnica. Zato ja već 30 godina teško gutam činjenicu da se 18. studenoga obilježava kao dan kada je slomljena naša obrana jer, kao i brojni drugi moji suborci u Borovu naselju, imam potvrdu da sam zarobljen 19. studenoga, mnogi, poput Ilije, čak i 20. studenoga, a svi moramo obilježavati 18. studenoga. No, tako je očito odgovaralo onima koji su iz grada otišli 15., 16. i 17. studenoga, da bude što prije njihovu odlasku, pa da mogu pričati kako su ostali do kraja. Ne, kraj je bio 20. studenoga. Tada je slomljena obrana Borova naselja, a ono je, koliko ja znam, sastavni dio Vukovara - ističe Matić. Ipak, svima njima danas je ipak najvažnije da se postojanje logora prizna.
- Hoću li dočekati pravdu, ne znam, ali dok sam živ, činit ću sve da se napokon otvori taj pravni postupak u Srbiji i da se postavi spomen-ploča na mjestu logora. To je, konačno, i moja obveza kao branitelja, logoraša i pravnika. Svjestan sam da smo svi ograničeni brojem dana i godina na ovom svijetu, ali ja ću sa svoje strane učiniti sve da se to pokrene i vjerujem da će se to jednoga dana sigurno dogoditi - poručio je Šangut.