‘Država je kriva za smrt curice iz Nove Gradiške, a socijalnog radnika treba zaštititi‘

Generalno govoreći o sustavu socijalne skrbi u Hrvatskoj - ne (samo) o konkretnom tragičnom slučaju smrti dvoipolgodišnje djevojčice u Novoj Gradiški - profesorica obiteljskog prava, prava djece i ljudskih prava u socijalnom radu Pravnog fakulteta u Osijeku i jedna od autorica aktualnog Obiteljskog zakona dr. Branka Rešetar za Jutarnji list kaže: "Kriva je država i kriva je akademska zajednica, jer one imaju moć. A socijalnog radnika na terenu treba zaštititi".

- Država je kriva, i to ne 'država' u jednom mandatu jedne vlade, nego u kontinuitetu. Za ovu malu djevojčicu koja je umrla treba uprijeti prstom u državu i u akademsku zajednicu. U državu zato što državu ne zanima ta mala djevojčica ili, generalno, male djevojčice čiji roditelji su sirotinja, osobe s mentalnim poteškoćama, čiji roditelji su nezaposleni, ovisnici, invalidi...

Državu ne zanimaju obitelji s margine društva, jer od njih nema koristi. Drugi problem je akademska zajednica koja je sama sebi svrha. Sramotno je da smo u državi do prije koju godinu dana imali jedan studij socijalnog rada, jer su se tome opirali pojedini moćni pripadnici akademske zajednice.

Oni ne rade za opće dobro nego za vlastite interese, ali na teret države. To je princip iz kojeg izrasta sustav socijalne skrbi u kojem periodično neko dijete umre od zlostavljanja, žene od obiteljskog nasilja, a djetetom se u razvodu manipulira, zbog čega odrasta u osobu s mentalnim poteškoćama... Socijalnih radnika nema dovoljno, oni ne mogu biti na stotinu mjesta istovremeno.

Konkretno, kada dijete bude izdvojeno iz obitelji, kao što je bila ova djevojčica, ključno pitanje je što se radilo s biološkom obitelji u zadnje dvije godine, a da bi to dijete moglo biti vraćeno biološkim roditeljima? Ako biološki roditelji imaju poteškoća, bilo koje vrste, tko je njima pomogao da te probleme riješe ili tko je u najkraćem mogućem vremenu utvrdio da kod njih nema suradnje, da tu nema pomoći i da to dijete treba što prije ići u posvojenje? Ne bih olako krivila socijalne radnike, jer ne samo da ih nema dovoljno, nego nemaju nikakvu edukaciju - kaže Rešetar.

Tvrdi da problem nije u zakonskoj regulativi i da problem nije u favoriziranju prava bioloških roditelja naspram prava djeteta.

- Mjera izdvajanja djeteta iz obitelji je mjera privremenog karaktera s krajnjim ciljem da se dijete reintegrira natrag u biološku obitelj, a ako to nije moguće, da se djetetu osigura drugi oblik trajne skrbi - poput posvojenja. Dakle, to je abeceda koju svi sudionici trenutačne javne rasprave trebaju znati. To je definicija koja proizlazi iz odluka Europskog suda za ljudska prava, iz temeljnih ljudskih prava poput prava na obiteljski život - prava roditelja da živi sa svojim djetetom i prava djeteta da živi sa svojim roditeljima.

Dakle, ako smo dijete izdvojili iz obitelji jer mu je od roditelja ugrožen život ili zdravlje, znači da ti roditelji imaju neki problem. U praksi to su često osobe koje imaju mentalne poteškoće, probleme ovisnosti i/ili siromaštva... Ako smo izdvojili dijete u udomiteljsku obitelj na maksimalno dvije godine, ta biološka obitelj ne smije ostati prepuštena sama sebi. Sustav i socijalni radnici trebaju sustavno raditi s tom obitelji.

A ako biološka obitelj u suradnji sa socijalnim radnikom ne može riješiti probleme koje ima, onda u što kraćem vremenu treba donijeti odluku da tu nema popravka i da se dijete da u posvojenje. I ne, problem nije u postojećem zakonskom okviru. U Obiteljskom zakonu postoji rješenje i za bržu proceduru posvojenja u slučajevima grubog i okrutnog zlostavljanja djeteta - kaže.