Enciklopedija posljednje dekade prošlog stoljeća u Hrvatskoj, tako je profesor Ozren Žunec nazvao “Devedesete. Kratki rezovi”, zbornik radova mlađih hrvatskih znanstvenika, koji su uredili Orlanda Obad i Petar Bagarić.
Taj kompliment Žunec je naravno izrekao metaforički, jer nije riječ o izdanju Leksikografskog zavoda, nego o zbirci s deset tekstova koji se različitim znanstvenim pristupima okomljuju na pojedini aspekt tog u kolektivnoj memoriji još vrućeg desetljeća.
Dvoje znanstvenika s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu prihvatilo se opsežnog posla angažiranja mlađih znanstvenika na rasvjetljavanju ključne dekade u kojoj je trasirana današnja Hrvatska. Svejedno kako je vidjeli, kako to piše Kristina Vugdelija u tekstu “Predsjedniče, što je ostalo?”: kao samostalnu, modernu demokratsku državu, što je službeni narativ, ili kao korumpiranu i ekonomski devastiranu kako ju se vidi iz pozicije “ogorčenog naroda”, odnosno kao državu neuspjele demokracije, kako ju vidi progresivna ljevica.
Ono što je zajedničko službenoj verziji i glavnim protuistinama jest da se današnju Hrvatsku gleda kao na Tuđmanovu ostavštinu, uočava 32-godišnja asistentica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu Kristina Vugdelija u tekstu o etnografiji sjećanja na Franju Tuđmana u današnjoj Hrvatskoj.
Orlanda Obad i Petar Bagarić u svoju su ekspediciju kroz devedesete uključili brojne znanstvenike iz raznih disciplina, od teatrologije, teorije književnosti i etnologije, do sociologije i ekonomije: nakon četiri godine rada, u 400 stranica u izdanju izdavačke kuće Jesenski i Turk i Instituta za etnologiju objavili su deset radova.
Zbornik je generacijski jako obilježen, autori tekstova su devedesetih bili đaci, ili su se tek igrali i učili hodati. Neki su doživjeli granatiranja. Ili su, pak, kao izbjeglice iz Sarajeva nastavljali život u đačkom domu u Splitu.
“Iz današnje perspektive, mnogo toga što se tada odigravalo možda djeluje samorazumljivo i logično, kao da je moglo imati samo jedan ishod. Nama se činilo baš suprotno, da su bili mogući razni ishodi”, objašnjava Obad.
Boris Cjetanović
Američki ljesovi, 1990.
U samom centru Zagreba, u blizini tadašnje lokacije Konzulata SAD-a, nalazi se hotel Palace, u kojemu je 1990., neposredno pred rat u bivšoj Jugoslaviji, održana promocija američkih lijesova.
Tada su postojale uvozne kvote koje je odobravala jugoslavenska Savezna izvršna vlada. Indikativno je što je odobren i veliki uvoz lijesova iz SAD-a.
Promocija je imala formu za državu važnog posla, u dvorani su bile izvješene jugoslavenska, američka i tadašnja hrvatska zastava (kao federalne sastavnice bivše države) kao i hrvatski grb od karanfila, koji je bio postavljen iznad lijesa, a zanimljivo je i prisustvo ondašnjeg američkog konzula u Zagrebu.
Dramatične društvene promjene
Devedesetima su urednici pristupili kao živoj, pulsirajućoj materiji. Ne povjesničarski ili politološki, kako bi utvrdili što se točno događalo, nego kako bi kroz različite pristupe pokušali iskoristiti tu dekadu kako bi se iskristalizirali koncepti prikladni za tumačenje društvenih promjena.
Zanimalo ih je opisivanje mehanizama koji su uočljivi tek uslijed loma ili dramatičnih društvenih promjena, koji bi znanstvenicima mogli biti korisni i pri opisivanju drugih razdoblja i situacija. Jer ono što se događalo tada nama, sada gledamo preko TV ekrana u SAD-u. O zborniku smo, naime, razgovarali nekoliko sati prije nego što će Donald Trump objaviti da šalje vojsku na demonstrante u američkim gradovima.
Pojedini intelektualci iz postjugoslavenske regije opisuju naše iskustvo 90-ih kao svojevrsnu prethodnicu autoritarnih trendova u Europi i SAD-u posljednjih godina. Devedesetih smo morali slušati da nam se sve to događa jer smo nekakva balkanska plemena među kojima je prevladala vjekovna mržnja no, trideset godina poslije, i na “razvijenom Zapadu” uočavamo mehanizme koji su nama iz iskustva 90-ih itekako poznati, ističu urednici.
Jako im je važno bilo ukloniti se jednostavnim, jednoobraznim tumačenjima, na primjer onima koji devedesete tumače isključivo kroz nabujali nacionalizam. Moj je doživljaj 90-ih bio puno kompleksniji, bilo je jako puno silnica koje su istodobno djelovale i potpuno komešale polje, kaže Orlanda Obad koja je kao novinarka Radija 101 (od 1998. i Jutarnjeg lista) bila svjedok događaja. “Zato se danas vrijedi vratiti po neke odgovore.”
Barbara Blasin:
Ispred Dinamova stadiona tijekom utakmice Croatia - Partizan, 1997. godine.
Vrijeme bezakonja
Ideološki raster nekad ipak pojednostavljuje i olakšava snalaženje u kaotičnoj stvarnosti, ističe Bagarić. Svakodnevno tumačenje 90-ih svelo se na pojednostavljeni lijevi i desni diskurs koji mogu imati stabilizirajući efekt. No onog trenutka kad se izmaknete iz trase ustaljenih interpretacija, ponovno riskirate ulazak u iskustvo potpunog kaosa, upozorava. Općenito je bilo teško pisati o tom razdoblju, a ne unositi višak koji proizlazi iz traume vlastitog iskustva. No kad se zaroni u rad na tekstovima, taj višak, kažu, nestane: posao im je bio dati podršku autorima da što bolje izraze to što vide, da što preciznije to znanstveno utvrde i napišu.
Zbornik vrlo široko zahvaća svoju temu: o teatru 90-ih piše Agata Juniku, Boris Koroman o tretmanu “endogenog drugog” u našoj književnosti, Sven Cvek, Snježana Ivčić i Jasna Račić o radničkim štrajkovima i nacionalizmu oko 1990. O kulturnoj traumi i kolektivnom sjećanju u Vukovaru piše Ana Ljubojević, Anja Gvozdanović i Marko Kovačić su analizom rezultata više istraživanja pokazali da su devedesete s odgođenim djelovanjem utjecale na porast tradicionalizma kod mladih, Domagoj Račić i Velibor Mačkić opisuju promjene u upravljanju poduzećima u devedesetima i balkanski model crony kapitalizma.
Rad Duška Petrovića “Vrijeme bezakonja: demokratizacija nasilja u kontekstu raspada Jugoslavije” može poslužiti kao objašnjenje zašto je to doba bilo traumatično i onima koji nisu bili direktno zahvaćeni ratom: nasilje nije bilo ograničeno na borbene linije, nego se prelilo posvuda. Petrovićev termin “demokratizacije nasilja” opisuje kako se nasilje kapilarno širi u vrijeme u kojem država gubi monopol na silu a pravdu u ruke uzimaju kriminalne skupine, susjedi i kolege, koji provaljuju u stanove i zlostavljaju one koji imaju nesreću da su pogrešne nacionalnosti; otkazi, deložacije, ubojstva, strah.
Prvo su na udaru “oni drugi”, a potom bilo tko. Na temelju razgovora sa svjedocima iz Splita, Sarajeva i Beograda, Petrović pokazuje kako je posvuda na djelu bio isti obrazac. Iz tih svjedočanstava, piše on, stječe se dojam da se neka vrsta rata vodila posvuda i kontinuirano, u svakodnevnom životu: u zgradi, na ulici, u kvartu. Pritom se egzistencijalni strah od nadolazećeg neprijatelja (u slučaju BiH i Hrvatske) miješao i isprepletao s općom atmosferom nesigurnosti, potaknutom prisustvom vojnika i pripadnika paravojnih postrojbi te različitih nasilnih grupa i naoružanih civila na ulicama.
“Demokratizacija nasilja” nastupa kad dotadašnji javni poredak gubi legitimitet, dotadašnja pravila i norme prestaju vrijediti, a zakoni se primjenjuju selektivno i djelomično. Autor opisuje neslužbeno, kapilarno nasilje: riječ je o često zanemarenom, “demokratiziranom” nasilju pojedinaca te manje ili više organiziranih skupina, potaknutih bezakonjem koje je poništilo ključnu razliku između službenog i neslužbenog, privatnog i javnog te legalnog i nelegalnog djelovanja.
S dočeka nogometne reprezentacije na Trgu Francuske Republike, 1998. godine.
Nasilje je postalo norma društvenog djelovanja. Tu je uporište korupcije i nedovoljno funkcionalne države. U konačnici je utjecaj takvog stanja na logiku djelovanja državnog aparata bio poguban, piše Petrović, jer je bespravno i nelegalno djelovanje zarana postalo njegov sastavni dio, uvodeći u svojoj postratnoj izvedenici i politički legitimiranu korupciju. Cilj su nasilja prvo oni drugi, a potom se ono poopćava i primjenjuje na sve, bez obzira na njihov nacionalni identitet.
Jako zanimljivo Duško Petrović, docent na Odsjeku za antropologiju FF-a, opisuje situaciju u Sarajevu, Beogradu, Splitu, podsjeća na kristalnu noć u Zadru 2. svibnja 1990. kad je nakon pogibije policajca Franka Lisice uništeno stotinu lokala i trgovina u vlasništvu Srba ili poduzeća iz Srbije. “Zavladao je strah i nesigurnost. To je jedno vrijeme kad ljudi polude, kad izgube sve kriterije, i kad se svakome prebrojavaju krvna zrnca i kad svatko svakoga smatra neprijateljem. Naravno, tko je suprotne nacionalnosti”, rekao je Miroslav Bogdanović, vlasnik splitskog restorana Stefanel: dva puta su mu na restoran bacili bombu, više puta ga pretukli i prijetili mu. Zato što mu je otac Srbin, a on vlasnik restorana. “Svi su dolazili doli. Milijun puta su mi uperili pištolj. Milijun puta sam morao dokazivati da nisam Srbin, da nisam neprijatelj.” Svaku večer Splitom je odjekivala jedna, dvije detonacije. I Hrvat je mogao biti proglašen neprijateljem: ako je politički nepodoban, ili živi u vojnom stanu.
Zanimljivo je i kako mladi autori tumače naše gospodarsko beznađe. Velibor Mačić u tekstu “Balkanska bolest” opisuje ortački model kapitalizma s jakom spregom politike i biznisa, koji nas je zacementirao u ulozi gubitnika tranzicije. Od zemlje za koju se očekivalo da će biti među najbogatijim postsocijalističkim državama, Hrvatska se prometnula u treću najsiromašniju - a sada i drugu, nakon što nas je Rumunjska uspjela preteći po BDP-u po glavi stanovnika. Iza nas je samo Bugarska.
Hrvatska je slaba država, jer je obilježavaju sve patologije ortačkog modela kapitalizma: zarobljavanje regulatora, rentijerstvo, korupcija i nekvalitetno upravljanje. Vlada u takvoj konstelaciji nema snage za reforme. Ono jedino što nas može natjerati na promjene, jedino što je u stanju narušiti status quo, jest upravo ekonomska kriza.
Marko Ercegović
Karnevo, Dubrovnik, veljača 2000. godine
Karnevalski kostimi uvijek su referenca na prethodno razdoblje: u fotografiranoj maškarati čitaju se ratne i poslijeratne neuroze.
Politička elita
Domagoj Račić u tekstu “Od socijalističke prema rentijerskoj korporaciji” piše kako središnje tranzicijsko pitanje kod nas nije bilo očuvanje i razvoj pojedinih poduzeća i nacionalnog gospodarstva, nego ovladavanje imovinom uz snižavanje troškova otpuštanjem i prijevremenim umirovljenjem radnika. U značajnom dijelu poduzeća politička je elita sudjelovala u odabiru novih menadžera i vlasnika, uz puno pravno, ekonomski i moralno upitnih radnji na štetu poduzeća.
Međutim, pokazalo se da je puno jednostavnije prenijeti vlasništvo i zauzeti menadžerske pozicije, nego steći upravljačke sposobnosti. Ekonomski uspješniji sloj poslovne elite u Hrvatskoj korijene vuče iz srednje klase 80-ih, upozorava Račić: rastućim poduzećima češće rukovode osobe koje su tranziciju dočekale na radnim mjestima stručnjaka, službenika ili rukovodilaca.
Iako su mnogi poduzetnici i menadžeri potekli iz krila političke elite, s vremenom počnu težiti emancipaciji. Tako dobivamo novog društvenog aktera: poslovna elita postavlja političarima zahtjeve vezane uz javne politike i reforme, u cilju poticanja konkurentnosti gospodarstva i promicanja vlastitih poslovnih interesa.
U tekstu o Tuđmanovu nasljeđu Kristina Vugdelija opisuje nam “opći nacionalni povratak Tuđmanu” i objašnjava da je ono što doživljavamo posljednjih godina, s preimenovanjem zagrebačke zračne luke i podizanjem spomenika prvom predsjedniku RH u Zagrebu, zapravo proces političke kanonizacije dr. Franje Tuđmana. Prvi hrvatski predsjednik na putu je da postane bezgrešna, gotovo sveta figura hrvatske povijesti.
Kompleksan proces
Polarizacija oko njegova lika blijedi, uspostavlja se politika pamćenja s naglašavanjem Tuđmanovih zasluga za ratnu pobjedu i ostvarenje nezavisnosti, a problematični se aspekti njegove politike, način vladanja i upravljanja državom, prešućuju ili relativiziraju. SDP je bio taj koji je pokrenuo inicijativu za preimenovanje aerodroma, politički konsenzus o predsjedniku kao neupitno pozitivnoj povijesnoj figuri, postignut u kontekstu jačanja desnice u Hrvatskoj, nastoji se naknadno predstaviti kao javni konsenzus, odnosno kao pitanje koje više ne bi trebalo “dijeliti građane”.
Da bi određeni segmenti prošlosti ušli u kanon, piše Vugdelija, moraju proći kroz kompleksan, često i dugotrajan, proces kanonizacije u kojem ih se posvećuje tako što ih se izdvaja iz ostalih segmenata pamćenja i ispunjava najvišim neupitnim značenjima i vrijednostima. Cilj je kanonizacije osigurati besmrtnost, odnosno trajnu prisutnost u kolektivnom pamćenju.
Međutim, kao što se moglo i očekivati, kanonizacija nailazi na otpor, a vrijednosti koje se nameću odozgo itekako se osporavaju. Autorica je analizirala internetske komentare ispod novinskih tekstova i pokazala kako opstaje kritički pogled na predsjednika: najčešće ga se kritizira sa stajališta sadašnje loše ekonomske situacije, pa mu se zamjera privatizacija, korupcija, klijentelizam, 200 obitelji. Ili ga se napada kao osobu koja je”uništila Hrvatsku, opljačkala vlastiti narod i uništila živote Hrvata i njihove djece za stoljeća i stoljeća”.
Zanimljiv i poticajan tekst: dok na hrvatskoj političkoj sceni vlada idilično suglasje oko “temeljnih vrijednosti”, glas nezadovoljnika ostaje bez političke reprezentacije. Potencijalno jako opasno, kao što je to bilo krajem osamdesetih. A upravo će to razdoblje prijelaza biti u fokusu istraživača koji se devedesetima nastavljaju baviti u daljnjim projektima.