Zanimljivo kako je, skoro bez komentara, prošla vijest prema kojoj je bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, zasjela na jednu od najlukrativnijih funkcija u današnjem svijetu i postala članica Izvršnog odbora Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO). Kao da je to nešto samorazumljivo i spada pod nazivnik “novo normalno”, frazu kojim smo mjesecima izvrgnuti.
U tom i takvom “novom normalnom”, postalo je, izgleda, potpuno normalno da iz Hrvatske, države i nacije, koja se, ako ničim drugim, može ponositi bar sportskim uspjesima, u Međunarodnom olimpijskom odboru, završi osoba koja sa sportom ima vezu, toliko što je često na sebe stavljala dres s crveno-bijelim kvadratićima.
Okej, MOO je duboko korumpirana organizacija - dokazano je kako je Salt Lake City dobio Zimske olimpijske igre plaćajući mito članovima Olimpijskog odbora, a postoje snažne indicije da su Rio de Janeiro i Tokio, dobili ljetne Igre, također uz debelo podmićivanje. Istina, sve je to ništa prema otvorenom kriminalu u Fifi, koja je uz goleme provizije dodijelila Kataru sljedeće Svjetsko prvenstvo u nogometu, ali i MOO je sve samo ne skup ljudi koji se guše u poštenju.
Napokon, od petero novih članova, vrhunski sportaši su bili samo Kubanka María de la Caridad Colón Ruenes, nekadašnja bacačica koplja, i čuveni Sebastian Coe, oboje olimpijski pobjednici na OI u Moskvi 1980. Od preostale trojke: princeza Reema Bandar Al-Saud i Battushig Batbold iz Mongolije, bar su bili u nekakvim sportskim organizacijama, za razliku od KGK. Oni koji misle da je ovo dobra stvar za Hrvatsku, reći će - u formalnom smislu, s pravom - kako članstvo u MOO-u, nije predviđeno isključivo za nekadašnje sportaše.
Točno. A opet je prilično žalosno to što će Hrvatsku predstavljati bivša predsjednica, iako u ovoj zemlji ima barem desetak nekadašnjih vrhunskih sportaša, koji su kasnije izgradili vrhunske karijere i stostruko su kompetentniji za članstvo u Olimpijskom odboru.
Na primjer, osvajač olimpijske medalje, plivač Duje Draganja, diplomirao je slavistiku i management na čuvenom američkom sveučilištu Berkeley. Na istom sveučilištu, još jedan poznati plivač, Gordan Kožulj, završio je studij političkog marketinga. Igor Boraska, koji je osvojio čitavu gomilu medalja u veslanju, diplomirao je strojarstvo, jedan od najtežih fakulteta, a Ivica Kostelić, nevjerojatno uspješan skijaš, je fakultetski obrazovan povjesničar. Mario Možnik, nekadašnji europski prvak u gimnastici, uspio je završiti čak dva fakulteta - kineziologiju i menadžment, dok je Tomislav Smoljanović, osvajač medalje na Olimpijskim igrama u Sydneyju, danas ugledni zagrebački liječnik-ortoped.
Danira Bilić, bivša prva košarkašica Europe, također je visokoobrazovana, a nekada elitni svjetski veslači, Nikša i Siniša Skelin, završili su medicinu i elektrotehniku. Ovdje namjerno ne navodimo još neke obrazovane bivše sportaše, kao što su Slaven Bilić, Mario Ančić ili Zvonimir Boban, koji ionako imaju uspješne karijere, i vjerojatno nemaju vremena angažirati se u instituciji poput Međunarodnog olimpijskog odbora.
Kolindu Grabar-Kitarović predložio je osobno Thomas Bach, i ona može uživati u sinekuri koju ničim nije zaslužila, ali, budući da u sportskim krugovima nitko nije zucnuo protiv njezinog izbora, izgleda kako su Hrvati dobro izdresirani na “novu normalnost”. A sportaši - bivši, sadašnji i budući - na ovom slučaju mogu vidjeti zašto im se političari bacaju oko vrata.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....