BIVŠI RAVNATELJ INSTITUTA 'RUĐER BOŠKOVIĆ' NA AUSTRALSKOJ AKADEMIJI ‘Otišao sam iz Hrvatske jer sam tu samo gubio vrijeme'

Zabluda je da je manjak novca glavni problem u 'a novca ima dovoljno, ali pod uvjetom da se najviš‘Otišao sam iz Hrvatske jer sam tu samo gubio vrijeme. Rektor Bjeliš blokirao je promjene i reforme u znanosti’e sredstava dodjeljuje onima koji su znanstveno najproduktivniji po svjetskim kriterijima, tvrdi prof. Stjepan Marčelja, jedan od najuglednijih hrvatskih znanstvenika iz dijaspore.

Stjepan Marčelja (72) umirovljeni je profesor Australskog nacionalnog sveučilišta u Canberri (ANU), član Australske akademije znanosti i dobitnik niza međunarodnih priznanja. Tijekom svoje uspješne karijere objavio je 80 radova u vrhunskim znanstvenim časopisima, koji su citirani 6542 puta.

- Vjerujem da su me već pretekli Ivan Đikić i Nenad Ban. Oni su izvanredni znanstvenici, bolji od mene - kaže Stjepan Marčelja.

U hrvatskoj javnosti poznat je kao bivši ravnatelj Instituta “Ruđer Bošković”, koji je na čelu naše najveće znanstvene kuće bio od kraja 2001. do 2004. godine.

- Bio je to najteži posao u mom životu - ustvrdio je.

Rođen je 1941. godine u Zagrebu gdje je završio osnovnu i srednju školu te studij fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF).

- Moj je otac bio učitelj, izbjeglica iz Mussolinijeve Istre. Poginuo je u ratu, pa smo brat i ja ostali sami s majkom koja nije radila. Dok nismo odrasli, pomagao nam je stric. I moj brat, koji sada živi u Italiji, fizičar je poput mene - ispričao je Marčelja.

Kaže da su ga u djetinjstvu privlačila istraživanja, ali se dvoumio oko izbora studija.

- Jako me zanimala biologija. Kad sam bio na drugoj godini fizike, položio sam i prvu godinu biologije. Ali, biologija je u to doba bila jako deskriptivna pa nisam ustrajao. To je šteta jer je sada biologija najatraktivnija znanost - rekao je Marčelja.

Nakon diplome iz fizike 1964. godine radio je neko vrijeme kao asistent na PMF-u, a zatim je 1966. otišao u SAD na doktorski studij na Sveučilištu Rochester. Nakon doktorata 1970., godinu dana bio je na postdoktoratu na Sveučilištu Utah u Salt Lake Cityju. Poslije povratka u Zagreb nekoliko je godina radio u Institutu za fiziku, zatim je bio gostujući znanstvenik na Slobodnom sveučilištu Berlin, a 1977. se preselio s obitelji u Australiju.

Na ANU u Canberri radio je četvrt stoljeća, a zatim je krajem 2001. godine, nakon međunarodnog natječaja, imenovan ravnateljem Instituta “Ruđer Bošković”.

Zašto ste ugodan život u Australiji zamijenili vrućom foteljom na “Ruđeru“, pitam ga. Slično pitanje postavila sam mu i u kasnu jesen 2001. godine kada smo se upoznali.

- Mene je domovina obrazovala i sve te godine osjećao sam neki dug prema Hrvatskoj. Tražio sam način kako bih nešto napravio za domovinu te sam mislio otići na Sveučilište Split kako bih tamo kao profesor prenio svoje znanje. No, iskrsnula je mogućnost na “Ruđeru” i pomislio sam kako ću kao ravnatelj moći napraviti više. Tako sam izabrao “Ruđer”, a odlazak u Split sam odgodio za nekoliko godina - prisjetio se Marčelja početka 2000-ih.

Bilo je to doba kad se Hrvatska, nakon međunarodne izolacije krajem 90-ih godina, pokušavala priključiti modernim europskim tokovima. Svi smo tada očekivali velike pomake, uključujući one u znanosti i visokom obrazovanju. Ali, do njih nije došlo.

- Svi tadašnji, kao i kasniji, pokušaji reformi u znanosti i visokom obrazovanju propali su jer je u Hrvatskoj previše ljudi koji odlučuju o tome ili su u poziciji blokirati promjene koje im se ne sviđaju - kaže Marčelja.

- Kad sam odlazio s “Ruđera”, napisao sam da su za promjene u sustavu znanosti i visokog obrazovanja nužna dva uvjeta. Prvo, Vlada mora odlučiti da to zaista želi. Drugo, kad to odluči, mora angažirati neutralno i međunarodno tijelo da to provede. To se ne može riješiti tako da vlastitim snagama dovedemo do promjena: previše je pojedinačnih i interesa na nekim fakultetima, koji to sprečavaju - dodao je Marčelja.

Zatim je opisao kako su propali reformski pokušaji u kojima je sudjelovao.

- Pokušali smo u zakon uvesti odgovornost za fakultete, tzv. fakultetske savjete. Bila je ideja da fakulteti rade u skladu sa svojom misijom i budu odgovorni društvenoj zajednici. Tadašnja rektorica, profesorica Mencer, to je podržala, kao i profesori Labar i Krajcar, dekani dva najjača fakulteta, Medicinskog i FER-a. Dugo se o tome diskutiralo i potrošio sam mnogo energije na tom projektu. No, nekoliko dana prije nego što je zakon otišao na izglasavanje, Gvozden Flego je to razvodnio - ispričao je Marčelja.

- Da je prošla formulacija za koju smo se zalagali, ne bi bilo korupcijskih afera na Prometnom i Medicinskom fakultetu u Zagrebu, niti bi Tipurić na Ekonomskom fakultetu radio što hoće - ustvrdio je Marčelja koji je ravnateljsku poziciju na “Ruđeru” napustio kad je shvatio da je nemoguće provesti promjene.

- Zadnja slamka bila je odluka Upravnog vijeća na IRB-u da se laboratoriji, čiji voditelji odlaze u mirovinu, podvrgnu evaluaciji. Tako bi se vidjelo treba li nastaviti istu vrstu istraživanja ili neka druga. Nije se pritom mislilo da bi netko ostao bez posla, samo na malu mogućnost promjene. No, Znanstveno vijeće se pobunilo protiv toga. Došao je tadašnji ministar Primorac i rekao: “Neće vama nitko diktirati što da radite”. Onda sam shvatio da gubim vrijeme i otišao s “Ruđera” - prisjetio se Marčelja te kratko komentirao korupciju, nepotizam i razne oblike nečestitosti u našoj akademskoj zajednici.

- To je refleksija stanja u hrvatskom društvu. Ne događa se to samo u znanosti i visokom obrazovanju, nego i u ukupnom javnom sektoru u Hrvatskoj - rekao je Marčelja.

Osvrnuo se i na Senat Sveučilišta u Zagrebu i rektora Aleksu Bjeliša.

- Senat Sveučilišta u Zagrebu vrlo je konzervativno tijelo koje sprečava reformske promjene. Prije je imao utjecaj u Vladi, a čini mi se da ga ima i sada. Članovi takvog Senata izabiru rektora koji odgovara njihovoj slici. Onda rektor brani postojeće stanje i sve pokušaje reforme. Rektor je vrlo konzervativan: uvijek je čuvar postojećeg stanja i opravdava sve loše pojave - istaknuo je Marčelja.

Naveo je primjer ANU u Canberri, koji je između 50 i 70 najboljih sveučilišta u svijetu (ovisno o rang-listi), a može se pohvaliti i Nobelovom nagradom za fiziku koju je 2011. godine dobio astrofizičar Brian Schmidt.

- ANU je javno sveučilište, a vrhovno tijelo mu je Savjet u kojemu je manji broj ljudi sa Sveučilišta, a veći iz javnog života. Rektor je odgovoran Savjetu za sve što se događa. No, vlada kontrolira na najvišoj razini rad Sveučilišta, a financiranje je vrlo kompetitivno. Vrlo je malo stalnih pozicija sa sigurnom državnom plaćom jer se sve mora postići u konkurenciji za projekte. Situacija je darvinistička, vlada borba za opstanak, i to je bez milosti. Primjerice, prije dva dana moj kolega, koji je na ANU bio pet-šest godina, nije dobio grant pa odlazi krajem godine - opisao je Marčelja.

U skladu s praksom na ANU, on je nakon 65. godine otišao u mirovinu, ali je nastavio sa svojim istraživanjima.

- Prema zakonu i u skladu sa zaštitom ljudskih prava, nitko vas s ANU ne tjera u mirovinu nakon 65. godine. No, u praksi ljudi odlaze u mirovinu jer je uvriježen stav da treba ustupiti mjesto mlađem kolegi. Svi možemo nastaviti s radom, ali to više nije radni odnos s plaćom iz državnog proračuna. Primjerice, jedna studentica kod mene radi doktorat, ali to je besplatni angažman - istaknuo je Marčelja.

Moj sugovornik svoje umirovljeničke dane provodi u igri s unucima te istraživanjima klimatskih promjena.

- Klimatologija mi je nova ljubav. Proveo sam nekoliko godina u Splitu, učeći o tom području, a trebalo mi je tri-četiri godine za jednu publikaciju. No, ona je uvrštena u 5. izvještaj Međuvladina panela za klimatske promjene pa sam vrlo zadovoljan - rekao je Marčelja koji smatra da su klimatske promjene, uz rast svjetske populacije, trenutačno najozbiljnija prijetnja čovječanstvu.

Osvrnuo se i na klimatska predviđanja za našu zemlju.

- U Hrvatskoj će porast razine mora do kraja stoljeća biti u razini riva u našim lijepim gradovima na obali. Sad imamo porast od tri milimetra na godinu, što ne izgleda puno, ali do kraja stoljeća razina mora kod nas porast će između 20 i 40 centimetara. I to je najoptimističnije predviđanje - zaključio je Marčelja koji u Hrvatsku dolazi sredinom iduće godine kao jedan od stotinjak uzvanika na Hrvatskom iseljeničkom kongresu koji će se u organizaciji Marina Sopte i njegovih suradnika održati od 23. do 26. lipnja u Zagrebu.