Završeno promatranje malenih sova ušara u našoj zemlji, evo što je otkriveno

Početkom ove godine pokrenut je monitoring uspješnosti gniježđenja ušare. Iz udruge BIOM na to su se odlučili kako bi saznali kakvo je brojno stanje mladunaca svake godine. U toj je akciji sudjelovalo 42 volontera koji su obišli 72 lokacije.

- Na njih 27 zabilježili smo uspješnost gniježđenja, dok na ostalih 50 posto nije otkriven niti jedan ptić. Svakako, treba uzeti u obzir da su volonteri na neke točke izašli samo jednom, kada uvjeti za osluhnuti ptića možda nisu bili idealni što može dovesti do neoglašavanja ptića iako tu obitavaju. Ovim monitoringom na potvrđenim lokacijama zajedničkim snagama čuli smo najmanje 36 ptića ušare koji će se uskoro upustiti u samostalne letove. Do svoje druge ili treće godine ptići će lutati nakon čega postaju spolno zreli i podižu svoj dom - objavili su.

Sova ušara rasprostranjena je od zapadne Europe do istočne Azije, s gnijezdećim populacijama u državama Mediterana, srednje, istočne i sjeverne Europe, premda joj je areal dosta isprekidan. Stanarica je čiji ptići napuštaju teritorij svojih roditelja u potrazi za vlastitim domom. Krupne je građe, s velikom okruglom glavom.

- Ako imate sreću vidjeti je, prepoznat ćete je po velikim “ušnim čupercima” i velikim crveno-narančastim očima - ističu iz udruge.

Gornji dio tijela joj je tamnosmeđ, prošaran i isprekidan smeđe-crnom, dok je donji dio žućkastosmeđ s crnim prugama na prsima. Grlo je bijelo i često vidljivo kad se glasa. Let ušare je vrlo impresivan zahvaljujući širokim i zaobljenim krilima čiji raspon može biti do 170 cm. Ima pernate noge s vrlo snažnim kandžama kojima lovi plijen. Mužjaci i ženke razlikuju se po glasanju i veličini: ženka pjeva višim tonom i znatno je veća od mužjaka. Ušara lovi plijen i ima iznimno raznoliku prehranu. Na meniju će se pronaći od krupnih skakavaca do divlje patke, riba, gmazova, glodavaca ili zečeva.

Ušara se gnijezdi na liticama, teško pristupačnim padinama, strmcima te u kamenolomima, kako napuštenima tako i aktivnima. U blizini gnjezdilišta potrebna su joj otvorena staništa poput poljoprivrednih parcela ili otvorene šikare za lov. Ne gradi gnijezda, već koristi udubine i pukotine stijena, gnijezda drugih ptica, praznine među korijenjem velikih stabala ili duplje. Parovi ušara su monogamni i uglavnom ostaju zajedno doživotno, a jednom kada uspostave teritorij, trajno ostaju na njemu.

Ušare polažu jaja od siječnja do ožujka, a inkubacija traje nešto više od mjesec dana. Jaja su skoro sasvim okrugla i bijela. Ženka sama inkubira jaja dok je mužjak hrani i brani. U prosjeku imaju jednog do četiri ptića. Mužjak lovi i donosi hranu ženki koja hrani ptiće. Ptići su prekriveni paperjem i ženka ih štiti od vremenskih neprilika i predatora do starosti od dva do četiri tjedna, nakon čega napuštaju gnijezdo i sposobni su sakriti se u slučaju opasnosti. Samostalni su nakon pet mjeseci, a spolno zreli nakon dvije do tri godine. Prema istraživanjima, stopa preživljavanja kod odraslih je oko 75 posto, dok je kod mladih tijekom prve godine tek 14 do 16 posto.

Ova vrsta ptica je rasprostranjena duž cijelog priobalja: od unutrašnjosti Istre do Konavala te u Dalmatinskoj zagori, Lici i Gorskom kotaru, a gnijezdi se i na većini otoka, osim najudaljenijih. Nekada je bila rasprostranjena u središnjoj i istočnoj Hrvatskoj, ali je lokalno izumrla u drugoj polovici 20. stoljeća zbog manjka pogodnih staništa za gniježđenje i intenzivnog lova.

Danas brojnost ušare u tom dijelu Hrvatske polako raste. Prema novijim podacima, brojnost ušare u mediteranskoj Hrvatskoj povećala se kao posljedica smanjenog krivolova i napuštanja ruralnih područja, te je ukupna populacija procijenjena na 800-1200 parova. Ušara je neposredno ugrožena elektrokucijom na električnim vodovima, krivolovom, namjernim ili slučajnim trovanjem te mogućom kolizijom s elisama vjetroelektrana. Posredno je ugrožava intenzifikacija stočarstva i poljodjelstva, što ograničava izvor hrane, a napuštanjem poljoprivrede otvorena staništa zarastaju i postaju nepogodna za lov. Prijetnju predstavlja i uznemiravanje na gnjezdilištima zbog rekreativnih aktivnosti poput planinarenja ili penjanja po stijenama.