Kad su bolesni, vampirski šišmiši se socijalno distanciraju i udalje od ostatka kolonije

Kad ih pogodi neka bolest, divlji se vampirski šišmiši dobrovoljno izoliraju ili ih na to prisili njihova kolonija, čime se usporava brzina širenja bolesti, pokazala je nova terenska studija, piše Independent.

Ovo je ponašanje već ranije primijećeno kod šišmiša u laboratoriju, ali ovaj eksperiment je sada prvi put takvo ponašanje dokumentirao i u divljini.

Ovakve promjene u socijalnom ponašanju mogu promijeniti način na koji se patogen širi kroz populaciju, a stope prijenosa mogu se značajno smanjiti kad zdrave jedinke izbjegavaju bolesne.

Poznato je da se među nekim društvenim insektima nezdrave jedinke ili samoizoliraju ili bivaju isključene iz zajednice, a i razne druge vrste pokazuju promjene u ponašanju kad se razbole, što rezultira povećanom letargijom i nižom razinom društvenosti - što izaziva socijalno distanciranje i ne zahtijeva nikakvu akciju od drugih jedinki.

Kako bi vidjeli reakciju vampirskih šišmiša na bolest, američki istraživači u Belizeu uhvatili su 31 odraslu ženku šišmiša iz grupe unutar šupljeg stabla i simulirali bolest tako što su polovini ulovljenih šišmiša ubrizgali endotoksine koji stimuliraju imunološki odgovor.

U međuvremenu je kontrolna skupina šišmiša u istoj koloniji primala injekcije fiziološke otopine.

Tijekom sljedeća tri dana istraživači su pričvrstili senzore udaljenosti na šišmiše, pustili ih natrag u njihovo šuplje drvo i pratili promjene u interakciji među 16 'bolesnih' i 15 kontrolnih šišmiša u prirodnim uvjetima.

U usporedbi sa šišmišima u kontrolnoj grupi, 'bolesni' šišmiši povezali su se s manje jedinki iz skupine, provodili su manje vremena s drugima i bili su manje socijalno povezani sa zdravim jedinkama iz skupine, uzimajući u obzir i izravne i neizravne veze.

Tijekom šestosatnog razdoblja liječenja, 'bolesni' šišmiš u prosjeku se povezivao s četiri druga šišmiša manje od kontrolnog šišmiša.

Kontrolni šišmiš imao je u prosjeku 49 posto šanse za druženje sa svakim kontrolnim šišmišem, ali samo 35 posto šanse za druženje sa svakim očigledno bolesnim šišmišem.

Tijekom razdoblja liječenja, 'bolesni' šišmiši proveli su 25 manje minuta u druženju sa svakim partnerom.

Te su se razlike smanjile nakon razdoblja liječenja te kad su šišmiši spavali ili se hranili izvan skloništa.

'Senzori na životinjama su nam pružili nevjerojatan novi uvid u to kako se društveno ponašanje tih šišmiša mijenjalo iz sata u sat, pa čak i iz minute u minutu tijekom dana i noći, čak i dok su skriveni u mraku šupljeg drveta', rekao je vodeći autor studije Simon Ripperger sa državnog sveučilišta Ohio.

'Prešli smo s prikupljanja podataka svaki dan, na prikupljanje svakih nekoliko sekundi.'

Istraživanje je objavljeno u časopisu Behavioral Ecology.