Bivša RTL-ova voditeljica i jedna od najljepših Hrvatica, Antonija Stupar Jurkin vlasnica je kujice Lusi s kojom redovito putuje na more.
Predstavite nam svojeg ljubimca.
Naš ljubimac je kujica Lusi, nadimak joj je Sura izvedenica od Cura. Stara je dvije godine, a toliko smo i zajedno jer smo ju udomili kada je imala tri mjeseca iz skloništa za životinje Utinja iz Karlovca. Ona je čistokrvna mješanka nažalost ne znamo koje vrste. Odabrala ju je moja kćer u mnoštvu malih štenaca.
Jeste li ikada s njom išli na odmor?
Lusi uvijek ide s nama na odmor osim u iznimnim situacijama gdje ne primaju ljubimce. Uvijek putujemo automobilom što ona jako voli. Uvijek se zezamo da ona putuje kao kraljica jer se vozi na svom krevetu između kćeri i sina i uvijek promatra vožnju. Kada joj dosadi promatranje redovito zaspi tako da je ona vrlo zahvalan suputnik. Na moru s njom uvijek idemo na divlje plaže. Voli plivati, kopati po pijesku i šljunku i voli se sunčati.
Kako je prošlo putovanje?
Iskreno svako putovanje s Lusi prođe sasvim mirno, jedino ako malo duže putujemo, stanemo da popije vode i obavi wc i to je to. Nismo stvarno nikada imali nekakvih problema na samom putovanju.
Jeste li ikada psa ostavili na čuvanju nekome od prijatelja, u hotel, pansionu...?
Jednom je bila u hotelu za pse, bila je jako mlada, imala je šest mjeseci pa je bila mrvu zahtjevniji gost jer je bila baš živahna. Sada kada ju ne možemo voditi sa sobom ostavljamo ju kod mojih roditelja koji žive u kući i imaju veliko dvorište i psa Rikija koji je Lusi najbolji prijatelj. Obožava biti kod mojih roditelja jer tamo ima frenda, može trčati do mile volje. Kod mojih roditelja baš uživa i jako se raduje kada god dođemo kod njih. Da ju ne možemo ostaviti kod mojih roditelja vjerojatno bih zamolila svoje prijatelje ili susjede, našla bih neko rješenje. Ako baš, baš, baš nigdje ne bih mogla smjestiti ljubimca vjerojatno ne bih išla na to putovanje. Evo stvarno, ne bih imala srca ostaviti ju nezbrinutu.
Što biste poručili onima koji odu na more, a životinje izbace na ulicu i zaborave na njihovo postojanje?
Iskreno, na mogu vjerovati da je to realnost. Ne razumijem kako se uopće odlučiš imati ljubimca i u trenutku kada ne znaš kuda s njim da ga jednostavno napustiš, kako je to moguće, kako se uopće dovedeš u takvu situaciju? Mada se danas više ne treba čuditi ničemu. Jedino što bih mogla je reći da ne uzimate ljubimca ako on neće postati dio obitelji jer obitelj se ne napušta nikada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....