Pas Kevin, pasmine veliki šnaucer, prošli je tjedan postao vijest u svjetskim medijima. Vrijedan je ni više ni manje nego 90 tisuća eura. Njegov je trener poznati Leedor Borlant, osnivač škole Protection Dogs Worldwide koja djeluje diljem svijeta. Svi četveronošci koji izađu iz njegove škole imaju zaista visoke cijene - od 35 do 140 tisuća eura. Veliki šnauceri su posljednjih nekoliko godina postali svojevrsni statusni simbol raznih kraljevskih obitelji, milijardera i slavnih osoba. Neki od njih su odlučili svoje osobno osiguranje zamijeniti tim psima, koji su im odaniji od bilo kojeg zaštitara i spremni su doslovno život dati za njih. Ljudima diljem svijeta tekst iz časopisa Times privukao je pozornost i upitali su se po čemu je ta pasmina toliko posebna. Vrijede li veliki šnauceri zaista toliko? Jesu li toliko posebni zbog svoje veličine, inteligencije, temperamenta, radnih sposobnosti ili možda činjenice da se ne linjaju? Ili, vjerojatnije, zbog svega toga? Jer, mora postojati jako dobar razlog zbog kojega je netko spreman dati, recimo, 90 tisuća eura za čupavog prijatelja.
I dok su ljudi čitali o Kevinu i razmišljali kako si takvog psa može priuštiti samo malen broj ljudi, mi smo odlučili provjeriti postoje li u našoj zemlji uzgajivačnice velikih šnaucera. Pritom, jasno, mislimo na one koje su registrirane pri Hrvatskom kinološkom savezu (HKS), što znači da se pridržavaju određenih pravila. Ne mislimo na one ilegalne, u kojima se kujice razmnožavaju sve dok ne uginu, u kojima se nesretne životinje promatra kao aparat za stvaranje novca i čiji se štenci, bolesni i jadni, prodaju u oglasnicima kao "čistokrvni bez papira". Mislimo na pse koje, ako već čovjek odluči imati čistokrvnog psa, treba kupiti. One koji dolaze iz legalnog uzgoja u kojem se pazi na roditelje, ne pari se bolesne pse, a o štencima se iznimno vodi računa. Na pse koji imaju papire - ne samo plave knjižnice, koje tehnički gledano i nisu papir jer ne govore baš ništa o genetici psa, nego rodovnike. Takvi su oni koji na svijet dolaze u uzgajivačnici Prima Fortis u Đakovu, čiji su vlasnici Spomenka i Hrvoje Crnoja. Oni su među rijetkima koji se bave uzgojem te pasmine, koja u našoj zemlji nikada nije bila jako popularna.
I ne, kaže nam kroz smijeh Crnoja, štenci koje on prodaje ne dosežu vrtoglave iznose.
- Ma ne, mi naše ne prodajemo po toj cijeni. Da barem, ali daleko smo mi od toga. Naše štene košta oko tisuću eura. Imamo nekoliko pasa prodanih u SAD i Južnoafričku Republiku te diljem Europe. Najmanje prodanih pasa imamo u Hrvatskoj. No, vjerujte mi, dolaze iz vrhunskog uzgoja, pazimo na svaki detalj. S uzgojem sam počeo prije 11 godina i mogu vam reći da mi je ponekad žao kad vidim da su to toliko savršeni i posebni psi, ali malo ih ljudi želi imati kao ljubimce. Nekako nisu ‘in‘, javnost ih nije prepoznala i zato se malo ljudi odlučuje za njih. Šteta jer mi doma ih vrlo dobro poznajemo i njima smo oduševljeni. Svi se slažemo da do kraja života nećemo imati niti jednu drugu pasminu. Onda znate koliko su oni drugačiji - priča nam Hrvoje.
On 2013. godine nije planirao otvoriti uzgajivačnicu, prisjeća se, ali to se činilo kao logičan korak. Nedugo prije toga tražio je psa koji je čuvar, a uz to je sjajan s obitelji. Istraživao je neko vrijeme i otkrio da bi šnaucer mogao biti ono što traži. Kupio je jednog, oduševio se i tako je priča počela.
Jamaica Sebastian Hogar, njihov prvi veliki šnaucer, u svojoj je rodovnici imala pretke iz jedne od najvećih svjetskih uzgajivačnica Gently Born i na njoj se temeljio njihov daljnji uzgoj. S njom su na jedno parenje otišli u Moskvu. Jedni su od rijetkih koji su imali priliku upariti ženku s Gently Born Chilly Pepperom, psom koji je bio trostruki svjetski prvak u ljepoti. Iz tog legla dobili su psa koji je vrlo sličan ocu, Davida Bowieja Juniora Primu Fortisa, i u Španjolskoj je taj čupavac na svjetskoj izložbi osvojio RCACIB (vice world winner). Nakon kombinacija izložbenih krvnih linija odlučili su pokušati spojiti izložbenu krvnu liniju s originalnom njemačkom radnom linijom. Imali su dva legla sa psima iz uzgajivačnice Schönburg, od kojih je jedan mužjak Xaro v.d. Schönburg trenutačno četverostruki prvak svijeta u radu.
- I da se pohvalim, pas kojeg smo prodali u Njemačku 2021. godine, Freya Prima Fortis, na Glavnoj državnoj izložbi u Dortmundu proglašen je najljepšim mladim šnaucerom. Pas iz Hrvatske! Bili smo jako ponosni - kaže Hrvoje koji trenutačno doma ima pet velikih šnaucera. Tri ženke, koje su stare tri, četiri i osam godina, te dva mužjaka koji imaju osam mjeseci. Odlično se slažu, ali ništa se drugo nije niti očekivalo od njih.
Dodaje kako su ti psi sjajni radni psi - uče bez problema i obranu i napad i traženje. Psi su to s kojima, kako kaže, čovjek može razgovarati jer su toliko pametni. No, ono po čemu su zaista posebni su emocije koje daju svojim ljudima.
- Sin mi je jednom, kao malen, rekao: ‘Da nema ovog psa, ne bih znao što je sreća‘. I zaista, oni su takvi. Kao da osjete kome su najpotrebniji i daju cijelog sebe da bi pomogli - dodaje Hrvoje koji je ostao u kontaktu sa svima koji imaju štence iz njegove uzgajivačnice.
No, u našoj zemlji ti psi nisu toliko ni poznati ni popularni. Je li stvar u tome da su veliki, imaju između 35 i 47 kilograma, ili je problem nešto drugo?
- Moj je osjećaj da ljude odbija činjenica da pas mora svaka dva mjeseca na grooming. Kad kažem da se ne linja, jer zaista je tako, to je svima sjajno, no dlaka se mora održavati. Mislim da je to problem, ljudi to vide kao veliku gnjavažu i radije će odabrati drugu pasminu - pojašnjava i dodaje kako u našoj zemlji nema puno uzgajivačnica te pasmine. Veliki šnauceri jednostavno nisu "in", smatra Hrvoje.
Vlasnici bi sami morali doma češljati psa i izvlačiti mu dlaku. Ako to rade, dovoljno je doći na grooming jednom u šest do osam tjedana, kaže nam zagrebačka groomerica Petra Puvača Klingor.
- Kad pas dođe k meni, ja mu prije trimanja moram izvući poddlaku i raščešljati ga. Ako vlasnici doma češljaju psa, imam četiri sata posla. Ako to ne rade, traje i dulje - pojašnjava Petra i kaže kako se cijene kreću između 80 i 100 eura za psa koji nije zapetljan. Za onoga čija je dlaka u takvom stanju cijena je nešto veća.
Iz Hrvatskog kinološkog saveza (HKS) pojasnili su nam kako se pasmina Riesenschnauzer (veliki šnaucer) smatra radnim psom, ali i psom za pratnju. Najprije se u južnoj Njemačkoj koristio kao gonič stoke, no na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće uzgajivači su uočili njegove izuzetne radne sposobnosti i vrijedne osobine karaktera. Od 1913. godine pasmina je registrirana u rodovnim knjigama, a 1925. službeno je priznat kao radni pas.
- Tipične osobine su dobroćudna narav, stabilan temperament i nepotkupljiva odanost svojem gospodaru. Ima visoko razvijenu intuiciju, inteligenciju, sposobnost da uči, snagu, izdržljivost, brzinu te otpornost na bolesti i vremenske uvjete. Njegova urođena osobina da se nosi s pritiskom i samopouzdanje čine ga najboljim psom za pratnju, sport, službu i rad - istaknuli su iz HKS-a.
Kažu kako je u posljednjih pet godina njima prijavljeno 80 upisanih štenaca te pasmine i osam uvezenih pasa.
- Prosjek prijavljenih legla je dva do tri godišnje. Što se tiče cijene, ona je individualna, od uzgajivača do uzgajivača - dodali su.
No, kako je zapravo odrastati s velikim šnaucerom? Stručnjaci uvijek savjetuju roditeljima da, ako je to moguće, dijete odrasta uz kućnog ljubimca. To se dogodilo i Hrvojevoj djeci. Njegova kći Iva oduševljena je svojim ljubimcima i, kaže, nitko drugi nije poput njih.
- Odrasla sam okružena šnaucerima i ne mogu zamisliti svoje djetinjstvo ikako drugačije. Bilo je svega: ukrali bi mi užinu, papuče, novac, uvalili me u blatnu avanturu nakon koje bi oni mirno spavali, a ja ribala kuću satima. Imala sam savršeno djetinjstvo, a oni su njegov dio. Doslovno se ne sjećam niti jednog trenutka iz djetinjstva, a da tu nije bio neki pas. Najbolji su, stvarno! Ne želim ni dana u životu provesti bez ljubimca. I da, to mora biti šnaucer - jasna je Iva.
Sjeća se kako je priča počela. Jednog je dana njezin otac došao doma sa štenetom Simbom. Bilo je to štene patuljastog šnaucera. Potom je doma doveo i velikog šnaucera. Iva kaže da prije nije čula za tu pasminu, ali njome je danas oduševljena.
- Primijetila sam da su ljudima posebno interesantni zbog karakterističnog izgleda, brade i šiški koje prekrivaju oči, pa sam se često susretala s pitanjima poput: "Vide li oni išta od tih šiški, zabijaju li se u stvari po kući?" Ne, naravno da sjajno vide. Ljubav prema pasmini trebala bi opisati činjenica da se nismo zadržali na dva šnaucera. Trenutačno imamo crne, velike šnaucere i bijele, patuljaste šnaucere. Jedna od simpatičnih situacija je kada netko tko se nikada nije susreo s njima pretpostavi da su patuljasti šnauceri štenci velikih šnaucera ili da su bijeli šnauceri bili crni pa su od starosti posijedjeli. Nisu, to su dvije pasmine, ali ljudima su slabo poznate, pa me ne ljuti kad me pitaju, nego im objasnim - dodaje Iva kroz smijeh.
Opisuje ih kao veoma aktivne pse koji vole raditi, brzo uče i pokazuju veliku privrženost vlasnicima. Što se aktivnosti tiče, s obzirom na broj pasa koji je "prošao kroz njihove ruke", zaključili su da im more i kupanje nisu problem, loptice se čuvaju kao zjenica oka, a šetnja nikada ne prođe bez da se netko ne zaustavi i divi njihovoj pojavi. Posebno kad su na moru, kao što su nedavno bili. Gdje god su se pojavili, privukli su pozornost. Ne mi, kroz smijeh kaže Iva, nego njihov ljubimac.
- Jednom kad se vežu uz vas, ne daju vam mira. To ponekad zna biti naporno, ali to su slatke muke. Vole se maziti, spavati pokraj vas, ispraćati vas i dočekivati s posla ili, u mojem slučaju, škole i njihovu prisutnost jednostavno ne možete ne osjetiti. Zbog toga sam se uvijek osjećala sigurno s njima, a zbog njihove privrženosti osjećate se voljeno jer vam životinja izravno pokaže koliko vam se raduje i voli vašu prisutnost - opisuje Iva svoje iskustvo s tom pasminom.