Zrinka Ljutić za Jutarnji na 21. rođendan: ‘Jednog dana bih htjela osvojiti Globus i snimiti album‘

Ništa posebno, da budem zdrava i da smo svi sretni, to je to - odgovara nam jednostavno Zrinka Ljutić, s osmijehom na licu, nakon što smo ju upitali o rođendanskim željama. Upravo danas, u nedjelju, hrvatska skijaška senzacija slavi 21. rođendan, a nakon ceremonijalnog uvoda u startnoj kućici razgovora, s popularnom "Zizi" projurili smo kroz slalom različitih tema, od glazbe, preko knjiga i studiranja, pa sve do nogometa. Pred ciljnom ravninom, pak, zadržali smo se na neizbježnim usporedbama s Janicom Kostelić, nezaobilaznom pritisku, navijačkoj euforiji i snovima o novim Globusima za hrvatsko skijanje. Nakon što je krajem prosinca i početkom siječnja potpisala pobjede u Semmeringu i Kranjskoj Gori, u Flachauu nije uspjela završiti prvu vožnju noćnog slaloma prije 12 dana, ali je u Kronplatzu, prošlog utorka, zauzela vrlo dobro, peto mjesto u veleslalomu. Prije novih izazova - koji ju čekaju u četvrtak u slalomu u Courchevelu - uspjeli smo ju "uloviti" u Zagrebu.

"Bombardirani" ste s medijskim upitima sa svih strana, a prije gostovanja u sportskoj rubrici Jutarnjeg lista, ovog smo vas tjedna mogli pronaći i na stranicama Marce, najčitanijih španjolskih sportskih novina. Jeste li sada već naviknuli na medijske dužnosti?

- Ma, bilo je dosta toga, ali nešto sam morala i otkazati. Generalno, sad je već lakše. Bilo je puno posla nakon pobjede u Kranjskoj Gori, ali i to je prošlo.

Hoće li se i u vrhuncu sezone pronaći vremena za rođendansku proslavu?

- Teško, možda kasnije, ali ne bih rekla. Već sam na putu, slijede mi dosta važne utrke, možda će biti neko manje slavlje nakon toga, kada se vratim.

Nakon što ste nadmašili konkurenciju u Semmeringu i Kranjskoj Gori, ostvarivši prve dvije pobjede u profesionalnoj karijeri, u Hrvatskoj je vaša popularnost eksplodirala. Osjećate li to?

- Da, definitivno, skočilo je sve s tim pobjedama. Imala sam prije i druga mjesta, ali nije to bilo niti blizu ovog sad. Svugdje, gdje god odem, ljudi me prepoznaju. Naravno, to se događa i u skijalištima, ali i po Hrvatskoj, čak i najčešće.

Jure Makovec/afp/profimedia

Živite li sada svoje snove ili još uvijek putujete prema njima?

- Ovo su snovi, definitivno. Ostvarila sam svoj san, pobijedila sam u Svjetskom kupu, ali i dalje imam neke želje i ciljeve, za čije ću ostvarenje naporno raditi. No, jako sam zadovoljna, i da sutra nestane snijega rekla bih "okej"…

U pripremi za naš razgovor, naletjeli smo i na intervju iz ljeta 2023., kada ste skromno isticali nadolazeće ciljeve poput ulaska među 30 najboljih u veleslalomu. Iz današnje perspektive, to nam djeluje vrlo simpatično.

- Ha, ha. Ma, to su bili kratkoročni ciljevi, prihvatljivi, kako bih se malo lakše našla u svemu, ali uvijek sam vjerovala u sebe.

Trenutačno jurite kroz svoju petu sezonu u Svjetskom kupu, a s obzirom na to da većinu vremena provodite u planinama, često i u takvim, malim mjestima, je li vam sve to naporno?

- Pa, zna biti teških trenutaka kada smo dulje na putu, u komadu, po tim raznim smještajima, hotelima… Sama provodim dosta vremena, sama sam u sobi, pogotovo sada kada nema Leone, tako da to nije najbolji dio, ali ima toliko lijepih stvari u svemu tome pa se lakše prebrodi.

Jedna od pozitivnih strana je, pretpostavljamo, i stalno prisustvo vašeg oca, Amira, koji vam je ujedno i trener.

- Da, tako je! Imamo jako lijep odnos, stalno radimo na njemu, ali navikli smo se već na to da mi je on trener. Oboje znamo kako se kretati u odnosu, iako nekada zna biti teško odvojiti profesionalno od osobnog. Stalno je sa mnom, puno je lakše kad imam nekog bliskog uz sebe, on me najbolje poznaje. Puno mi pomaže u pristupu i odlukama, onda to postaje dobitna kombinacija.

Čuli smo da je otac bio i u juniorima Dinama prije skijaških avantura.

- Bio je u Dinamu, kasnije se prebacio u Lokomotivu, ako se ne varam.

S obzirom na taj podatak o ocu, ali i činjenicu da imate dva brata, Tvrtka i Hrvoja, vjerujemo da su i nogometne teme česte u obitelji…

- Joj, ha, ha, stalno slušam o nogometu, stalno se doma gleda nogomet. Pratim i navijam kada igra hrvatska reprezentacija, ali inače nisam neka strastvena navijačica.

Zrinka s ocem Amirom i bratom Tvrtkom (2022.)

Ranko Suvar/Cropix

Osim oca i vaše skijaške ekipe, znamo da vas na putovanjima vjerno prati i vaša gitara.

- Uvijek je sa mnom, uvijek je tu. Sviram kad stignem, kad se želim opustiti i to je hobi koji nastojim održavati sa strane, pomaže mi da maknem misli sa skijanja.

Čak smo čuli i da biste htjeli snimiti album. Je li to istina?

- Da, definitivno bih nešto htjela i snimiti, svirati s pravim bendom, ali teško je to sve uskladiti.

Znamo da ste obožavatelj Foo Fightersa, koga još preferirate?

- Da, oni su mi najdraži, to uvijek govorim, ali dosta je to raznoliko. Pada mi na pamet još Led Zeppelin, rock‘n‘roll uglavnom…

Imate li još kakav hobi uz glazbu?

- Čitam knjige. Nedavno sam pročitala autobiografiju Lindsey Vonn, volim pročitati tako neke biografije, neke i o glazbenicima, novele. Sviđaju mi se i knjige od Toma Robbinsa, to je jedan stariji američki pisac, a najdraža knjiga mi je vjerojatno njegova "Mrtva priroda s djetlićem" (Still Life With Woodpecker).

Pored uspješnih rezultata na snježnim padinama, pomalo ispod radara prolazi činjenica da ste i brucošica na Kineziološkom fakultetu. Kakva su prva studentska iskustva?

- Ha, ha, izvanredni sam student, tako da mi tek sad počinje taj program. Imam knjige, predavanja slušam online i zanimljivo mi je. Pogotovo jer to što studiram ima i dosta poveznica s onime što radim. Smjer? Viša trenerska za skijanje, po sistemu "tri plus dva". Planiram to završiti uz karijeru, zašto ne? Sigurno će mi pomoći, pomaže mi i sada, ima tu fiziologije, kineziologije, metodike, pedagogije… Više ću se tome posvetiti kad završi sezona.

Natasa Kupljenik/mi-press/shutte/shutterstock Editorial/profimedia

Kada pričamo o sportskim uzorima, jedno nam ime u vašem slučaju odmah pada na um…

- Imam više uzora u sportu. Naravno, to su Kostelići, i Filip Zubčić mi je uzor za neke stvari. Ovako, kada sam odrastala, Marcel Hirscher mi je uvijek bio idol, odrastala sam gledajući njegove utrke.

U prethodnom smo pitanju, naravno, ciljali upravo na Janicu, a s obzirom na medijske tekstove koje je teško izbjeći, kako vi gledate na usporedbe s njom?

- Uvijek novinari nekoga uspoređuju s nekim, ljudi to vole raditi, ali ne shvaćam to tako ozbiljno. Lijepo je što uopće imam mogućnost da ju poznajem, da ju mogu koristiti ako mi treba pomoć, ali ne opterećujem se s tim što se piše. Ona je toliko toga osvojila, pitanje je hoće li to itko ikada ponoviti…

Pada li vam na pamet neki poseban savjet od nje?

- To pitanje često dobivam, pa uvijek kažem isto, rekla mi je da ne odrastem prebrzo.

Pa, nakon što ste se danas učlanili u "klub 21", osjećate li da odrastate prebrzo?

- Osjećam se iskusnije i zrelije u neku ruku, ali ne osjećam se staro, nisam stara ha, ha. Iskustvo mi je važno jer se lakše nosim sa svim, ali ponovno dolaze nove situacije, pobjede, ima više zanimanja i pritiska. No, generalno, imam svoje rutine i strategije koje koristim.

Što je Janica rekla nakon vaša dva trijumfa?

- Javila se, rekla je da nije mogla vjerovati kako sam skijala, pogotovo u drugim vožnjama. Bilo joj je jako drago osjetiti tu euforiju, taj osjećaj kada navijate za nekoga, jer je rekla da sada vidi kako je bilo drugima kada su za nju navijala. Kada skijate, vjerojatno ne osjetite to dovoljno, ali rekla mi je da sada ima nekoga za koga može navijati.

Klaus Pressberger/afp/profimedia

Te smo pobjede, pak, svi potajno priželjkivali, najavljivali ih, vjerovali. Jeste li i vi osjećali to stalno iščekivanje? Jeste li to htjeli "skinuti s leđa"?

- U jednu ruku da. Osjetila sam nakon Semmeringa da želim to potvrditi, da nije riječ o samo jednoj pobjedi, da nisam zabljesnula slučajno. Osjećala sam da to mogu ponoviti i napravila sam to u Kranjskoj gori, što je bio još veći izazov. Nakon toga sam udahnula, ali možda je sada još veći pritisak.

A kako se nosite s tim pritiskom?

- Dobro, dosta dobro. Prvi put sam u takvim situacijama, tako da sam u potpunosti zadovoljna. Pokušavam ostati fokusirana na ono što želim raditi, na rutine, treninge i svoje skijanje, a onda se i ovo ostalo sve posloži, kao i u te dvije pobjede.

Osim usporedbi s Janicom, teško nam je - kao novinarima, ali i navijačima – pobjeći od pomisli o napadu na Globuse. I Male, i Veliki. Je li rano za takve najave ili?

- Je, mislim da još uvijek je, ali nije nemoguće. Vidjet ćemo, ima još puno sezona u mojoj karijeri, možda je sad malo rano, ali dat ću sve od sebe da budem konkurentna u svakoj utrci, na kraju ćemo vidjeti tko će imati više bodova.

S obzirom na mladost, ali i recentne uspjehe, što bi vas zadovoljilo do kraja tekuće sezone?

- Ne razmišljam o tome, zaista. Već sada sam ostvarila i više nego sam očekivala, onda ne volim o tome razmišljati dalje jer me ograničava. Jedino želim biti svježa do kraja i ostati na razini. Naravno, htjela bih još pobjeđivati, radim na tome, i voljela bih da veleslalom ne kaska previše, odnosno da ostvarujem konstantne rezultate i napredujem.

Za kraj, pogled ćemo lagano usmjeriti prema Saalbachu, gdje će se sredinom veljače održati Svjetsko skijaško prvenstvo. Sanjate li postolje? Možda i ono najviše?

- Prvenstvo je svake dvije godine, naravno da želim konkurirati. Imat ću na umu da želim napasti stazu i biti konkurenta za medalju. I to je to… - zaključila je Zrinka Ljutić.