Inače istaknuto ime Informativnog programa HTV-a, Zrinka Grancarić sada je dio Sportske redakcije, koja s lica mjesta prati Olimpijske igre u Parizu. Nisu to za Grancarić prve Igre u životu, dapače - pete su joj po redu. Od Pekinga 2008. pa do danas, radila ih je sve. U komentatorskom su smislu Olimpijske igre najzahtjevniji sportski događaj zbog količine sportova koji su na programu. Grancarić je radila otvaranje, pa streljaštvo, a tu je, naravno, i njezino područje - jedrenje, ali i kajak na mirnim vodama.
- Poznato je da sam štreberica i ono što sam ključno htjela napraviti prije polaska za Pariz bilo je porazgovarati sa svim sportašima čije ću sportove prenositi. Srećom je riječ o individualnim sportovima, pa ih nije bilo toliko beskonačno puno (smijeh). Tako da sam bila na streljani Vrapče s Petrom Goršom i Miranom Maričićem, gledala simulaciju olimpijskog finala, sjela s Anamarijom Govorčinović da mi objasni što je ključno u kajakaškom zaveslaju, propitala Palmu Čargo i Martina Dolenca o razlikama koje njihove adrenalinske jedriličarske discipline nose i, ono najvažnije, htjela sam ih osjetiti kako dišu, kako se osjećaju, o čemu razmišljaju, to je dodana vrijednost svakom prijenosu. Brojke ionako svi znamo. Uživam što radim sportove koji nisu toliko popularni i razvikani te što imam priliku prikazati našim gledateljima te vrhunske sportaše, koji nisu na naslovnicama - ističe Grancarić. Prije ovih Olimpijskih igra je, otkriva, u Parizu bila dva puta, no bez obzira na sve hvalospjeve o ovom gradu, on je tada nije kupio. No sada se sve promijenilo.
Pariz iz novog kuta
- Oduševljena sam načinom na koji su domaćini dočekali sportaše i natjecanja, velikom emocijom koja je na svakom borilištu, ludom atmosferom. Svakako je u odnosu na pandemijski Tokio ovo veliki iskorak, ali rekla bih nekako da bi i inače bio. Sad Pariz vidim u potpunosti drugim očima, treća sreća! Hodam sama njegovim ulicama i vidim tu romantiku i zasanjanost i strast - govori novinarka. Kako ima malo slobodnog vremena, s također prezaposlenim kolegama druži se vrlo malo, iako je cijela ekipa HRT-a smještena u jednom malom hotelu u Montparnasseu.
- Sobe su prilično male, to je bilo iznenađenje, mislila sam da nikako ne mogu biti manje nego one u Tokiju, ali jesu. No tu se ionako samo navečer srušiš u krevet i zaspeš momentalno, tako da nije ni važno. Veseli me što imam ravno iz kreveta pogled kroz slatki francuski prozor, gdje sam stavila i buket lavande, koji sam kupila u obližnjoj trgovini, da mi miriše i da ga vidim kad se probudim. Kvart je odličan, ugodan, miran, siguran, s malim francuskim bistroima, gdje je hrana nenadmašna, čak za Pariz ne i preskupa. I ono što je za nas dobro, kuhinje rade i iza ponoći, tako da kad god dođeš, možeš nešto pojesti - kaže Grancarić. Da bi sve stigla, svaki joj dan na prijevoz otpadnu minimalno tri sata. No nakon tjedan dana Pariza, gdje joj je posao zaista trajao "od jutra do sutra", zbog jedrenja se prebacila u Marseille, 600 kilometara južno, tri i pol sata vožnje izvrsnom francuskom željeznicom.
Opreza nikad dosta
- U Marseilleu imam tu raskoš da mi dan ne počinje u 7 ili 8 ujutro, nego u 9, a završi kad se objave posljednji rezultati, snime posljednje izjave, pošalju posljednji izvještaji. U 9 krećem iz hotela, javnim prijevozom mi treba oko 50 minuta do olimpijske marine, uz stalni strah da će mi netko ukrasti ruksak ili nešto iz ruksaka jer u Marseilleu džepara ima puno, naročito u javnom prijevozu. U marinu stižem oko 10, prođem pokraj boat-parka, mahnem našim sportašima, pokupim u press-centru ako ima koja nova informacija, kupim lunch-box jer kasnije neću imati vremena, smjestim se u komentatorsku kabinu, i onda strpljenja. Tu sam dok ne obavim prijenos što je toga dana na rasporedu, pa onda trčim na drugu stranu marine u miks-zone po izjave, nekoliko puta dnevno, jer se jedriličari s mora vraćaju u različita vremena, istovremeno pišem i snimam izvještaje, gotova sam u marini oko 20 ili 21 sat. Pa natrag u hotel javnim prijevozom, još malo analize rezultata ili pripreme za neku novu disciplinu koja kreće sutra, i uglavnom oko ponoć se srušim u krevet. I tako 21 dan. S tim da u Parizu imam više obaveza, više trčanja, više sportova, javljanja uživo, nego tu u Marseilleu, gdje se mogu posvetiti samo jedrenju - otkriva Grancarić koja se posljednja tri dana Igara vraća u Pariz. Dio sportaša imao je prigovora oko hrane u olimpijskom selu, pa nas zanima kako se ona snalazi po tom pitanju, posebno jer neka natjecanja dugo traju.
Važnost doručka
- Svaki iskusni olimpijski novinar zna osnovno pravilo: najedi se dobro za doručak jer je pitanje kad ćeš i hoćeš li išta stići kasnije. Na borilištima uglavnom možeš kupiti neku suhu hranu, tipa preskup sendvič, i svaki dan je isto. Srećom, u Parizu i Marseilleu kuhinje rade dugo i bez problema i oko ponoć možeš dobiti kuhano jelo. No nakon cijelog dana više nekako nemaš ni volje, sve što ti treba jest krevet, na glad s vremenom i zaboraviš. Solidna dijeta! Prije polaska za Marseille priuštila sam si jednu kasnu večeru u Parizu, guščja pašteta i juha od češnjaka, savršena hrana. Za gurmane, "a place to be". Sve u kombinaciji s divnim posuđem. No čeznem za našom domaćom juhom - kaže Grancarić. Cijene su, naravno, u Parizu s Olimpijskim igrama porasle, no ne sve. Cijena noćenja u hotelu u Parizu u kojem je HRT-ova ekipa se gotovo udvostručila. Za ono koliko košta soba u koju stanu upravo ona i njezin kufer, objašnjava novinarka, u Hrvatskoj se može unajmiti top apartman za četveročlanu obitelj.
- No to je jedino što primjećujem. U bistroima i restorančićima gdje sam bila cijene su slične zagrebačkima. Trgovine isto tako. Karta za deset vožnji javnim prijevozom je 15 eura. Taksi je jako skup, ispod 20 eura uglavnom nećete proći. U Marseilleu ako idem na taksi navečer, jer se noću u podzemnoj baš ne osjećam ni sigurno ni ugodno, uzimam Uber ili Bolt, nakon što me na samom dolasku za vožnju od 15-ak minuta "simpatični" vozač redovitog taksija oderao za 45 eura! - navodi. Ono što ju je posebno oduševilo na ovogodišnjim Igrama su borilišta usred Pariza. Montažna borilišta poput odbojke na pijesku podno Eiffela, konjički sport u dvorcu Versailles, Place de la Concorde, gdje su urbani sportovi, Champions Park, kamo dolaze osvajači medalja.
- Pariz zaista živi s Igrama, prožete su kroz grad i to je sjajno. Izvan terena me iznenadilo koliko je izvan samog centra zapravo grad prazan. Jako je tiho, nema ljudi, jesu li zbrisali ili je to inače tako, ne znam. Živo je samo oko borilišta - otkriva Grancarić. Rad na terenu uvijek nosi i dogodovštine, bilo one smiješne ili baš i ne, a ona najupečatljivija njoj i kolegi Marku Šapitu dogodila se odmah prvi dan.
Svi pokisnuli
- Zgoda i nezgoda broj jedan je svakako bilo svečano otvaranje. Nismo niti pomislili da bi organizatori mogli to tako napraviti da komentatorska tribina nije natkrivena. Svi televizijski komentatori čiji glas je diljem Zemljine kugle prenosio otvaranje stotinama milijuna gledatelja su pokisnuli do gole kože. Ali čak nam je to bilo i sporedno, bilo je ključno da preživi tehnika, da se prijenos može obaviti. Iako to nije bila baš neka smiješna situacija, Marko Šapit i ja smo to s dozom humora prihvatili i zezali se na vlastiti račun jer što drugo možeš, posao se mora obaviti. Sve ostalo je zapravo išlo nekim svojim redovitim tijekom. Osim što košulje perem na ruke, u hotelu nema službe za pranje, ima self-service, a ja baš nemam dva sata vremena sjediti i gledati kako se perilica vrti, pa mi je lakše košulju proći kroz ruke u umivaoniku, eno je visi i suši se u kupaonici - otkriva Grancarić sav "glamur" novinarskog života na terenu.
Olimpijske igre, za Grancarić pete kojima je osobno svjedočila, završavaju 11. kolovoza. Što nakon Pariza? Odmor?
- Nakon Pariza možete me već od 15. kolovoza ponovo gledati na mom inače redovitom radnom mjestu, u Dnevniku HTV-a. Pravi odmor je nakon lokalnih izbora u proljeće 2025. - uz smijeh je zaključila Grancarić.