ŽIVOTNA ISPOVIJEST SREDOVJEČNOG ZAVODNIKA 'Zbog mene je Nikicu Kalogjeru skoro šlag strefio'

Tridesetu godišnjicu karijere slavim cijele ove godine s gitarom u rukama i pjesmom na usnama. Svi me pitaju hoću li povodom okrugle obljetnice mog bavljenja glazbom napraviti neki veći koncert u mom Zagrebu, a ja im odgovaram da će se to dogoditi na jesen. Planiram nešto doista veliko, ali o čemu se točno radi ne želim otkriti, pošto je sve zasad samo u planovima. I, odmah da se ispravim po pitanju veličine, jer meni je velik svaki moj koncert. Bilo u publici trideset ili tri tisuće ljudi, ja se uvijek jednako potrudim i nastojim ljude zabaviti, raspjevati, izmamiti im osmijeh na lice - priča Davor Radolfi, koji kao početak ozbiljne glazbene karijere računa kraj 1985. godine kada je s još nekoliko zaljubljenika u latino glazbu osnovao grupu Ritmo loco.

Brojni hitovi

Radolfi otpočetka, kao lead-vocal grupe, na svoj osebujan način prenosi najljepše pjesme Latinske Amerike. Od prvog albumu “Najljepše pjesme Latinske Amerike”, do 1994. godine objavljuje još dva albuma na španjolskom jeziku, a zatim slijedi prekretnica s albumom “Za ljubav jedne žene” gdje prvi put izvodi pjesme na hrvatskom jeziku te se predstavlja kao autor glazbe i tekstopisac. Surađuje s našim eminentnim glazbenicima (Nikica Kalogjera, Arsen Ereš, Predrag Martinjak, Mario Mavrin, Mario Igrec, Hrvoje Rupčić, Željen Klašterka...), a veliki nastup u Lisinskom 1995. godine (kada je prvi put izveo obradu hita “Kad uistinu voliš ženu” i nastupio uz klapu Dalmati i orkestar uz ravnanje Alana Bjelinskog), na neki je način nova odrednica u njegovoj karijeri.
Umjetnički put ovog plodnog glazbenika do 2000. godine obilježavaju brojni hitovi, dueti i suradnje s brojnim glazbenicima, nastupi na festivalima, nominacije za Porin i platinasta izdanja nosača zvuka u Hrvatskoj i Sloveniji. Iza Radolfija danas je osamnaest objavljenih albuma, više od sto pedeset skladbi i trideset godina bavljenja glazbom. Što dalje?
- Dalje nastavljam u istom tonu. Mojih 30 godina rada i života te druženja s glazbom obilježili su mnogi dragi ljudi, glazbenici i obični ljudi prepuni duše, kao i velika ljubav prema glazbi te vjerna publika. Radit ću i stvarati dokle god mi muze koje me vode budu pokazivale put - govori vječni romantičar koji je 1. svibnja proslavio šezdeseti rođendan.

Djetinjstvo na otoku

Davor Radolfi rođen je 1956. u Zagrebu. Dio djetinjstva proveo je u Sutivanu i Pučišćima na Braču, mjestima koje naziva svojim drugim domom i kojima se uvijek rado vraća, a teško mu je danas kazati je li prije počeo glumiti ili muzicirati.
- Prvu gitaru dobio sam u četvrtom razredu osnovne škole. Kupio mi ju je tata. Taman kada sam na njoj počeo svirati skladbe Beatlesa, Neila Younga, Crosby, Stills and Nasha i Jethro Tulla, dogodila se i moja ‘filmska slava’ - smije se Radolfi, koji je kao 12-godišnjak 1968. glumio u filmu “Imam dvije mame i dva tate” Kreše Golika.
- Ja sam igrao mlađeg sina, Đuru, koji je nakon rastave braka ostao živjeti s majkom, koja u braku s drugim mužem flautistom ima sina Draška. Izabran sam putem audicije u Zagrebačkom kazalištu mladih.Gospodin Golik između dvjestotinjak dječaka odabrao je baš mene za ulogu 10-godišnjeg Đure. Mog starijeg brata Zorana glumio je Igor Galo, kojem je to bila prva filmska uloga, a naše roditelje igrali su legendarni Mia Oremović i Relja Bašić. Snimanje je trajalo osam mjeseci. Bio sam najmlađi na setu, svi su me mazili i tetošili, imali razumijevanja za moje nestašluke i prohtjeve. Jedina nelagoda vezana za taj film bila mi je kada sam se na velikom platnu poslije, kada je sve bilo gotovo, morao gledati u društvu prijatelja iz razreda. Pamtim i danas kako me je bilo sram zbog toga - prisjeća se Radolfi čiju je filmsku karijeru prekinuo njegov tata.

Latino glazba

- Zbog snimanja sam mnogo izostajao iz škole, a premda meni to nije teško padalo, jer sam bio fakin, tata je imao drugačije mišljenje - smije se glazbenik koji je u glazbi prvo zavolio rock and roll.
- O, da. Ja spadam u onu generaciju koja je s nestrpljenjem čekala da netko iz inozemstva u Zagreb donese novu ploču, koja se potom tisuću puta preslušavala, analizirala... Proučavali smo svaki stih, divili se svakom rifu na gitari. Glazbeni idoli bili su mi Beatlesi, Neil Young, Jimmy Hendrix, Led Zeppelin, a mislim da i danas negdje imam spremljen autogram Cata Stevensa čiji mi je potpis u tim mladenačkim danima bio veći od nebodera - priča Radolfi koji se latino glazbi okrenuo početkom srednje škole.
- Nekako sam se više prepoznao u toj vrsti glazbe. Sredinom 80-ih, kada sam osnovao Ritmo loco, latino glazba bila je jako popularna u cijelom svijetu, ali ja bend nisam zbog toga okupio. Ja u svom poslu, ako se u mom slučaju muzika uopće može nazvati poslom, nikad ničemu nisam pristupao s ciljem da zaradim i postanem popularan. Znam da frazerski zvuči, ali sve radim iz ljubavi i gušta - kaže Radolfi kojeg Slovenci nazivaju najvećim hrvatskim šarmerom. Ne bez razloga. Radolfi je od onih muškaraca u čijem se društvu žena osjeća poput kraljice. Je li takav i kod kuće?
- To biste trebali pitati moju suprugu Jasnu. Ali, trudim se. Ja sam jedini muškarac među ženama, pa moram biti pažljiv i dobar - kaže otac dviju kćeri, Lee (30) i Sare (32). Zahvaljujući Sari Radolfi je postao dvostruki djed. Njegov unučić Maksim ima osam mjeseci, a mezimica Ema tri godine.

Ljetovanja

- Svi moji prijatelji koje su njihova djeca podarila unucima prije nego što je to napravila moja starija kći Sara uvjeravali su me da je postati djed nešto posebno. Prije tri godine, kada je Sara rodila moju ljubimicu Emu, shvatio sam da su bili u krivu. Nije to nešto posebno. Biti djed je fenomenalno, sjajno, ma, to je najbolji osjećaj na svijetu. Emi je važno da je uvijek neka akcija, da se nekud ide, a čini mi se da će takav biti i Maksim - priča djed koji će dio ljeta skupa sa svojim unucima provesti na Braču.
- Moja ljetovanja promijenila su se otkad sam postao djed. Prije toga ja sam poput većine Dalmatinaca, preferirao onu ‘hvali more, drž’ se kraja’, pa sam ljeta volio provoditi u sjeni borova s čašom hladnog pića blizu sebe. Sve je to, naravno, palo u vodu zbog Eme, koja se obožava kupati. Dok sam se s njom lani brčkao u plićaku, pazeći da dijete ne pretjera s izlaganjem jakom suncu, nisam brinuo o sebi, pa sam se nemalo iznenadio kada sam navečer shvatio da sam valjda prvi put u životu uspio pocrvenjeti na suncu - priča Radolfi koji Emi i Maksimu rado pjevuši skladbe sa svog posljednjeg albuma “Poljubi me za sjećanje”.
Glazba mu je sve, pa ne čudi da je i suprugu Jasnu svojedobno zaveo pjesmom.
- Jasni je oduvijek najdraža bila španjolska pjesma ‘La flor de la canela’ kantautorice Chabuce Grande - otkriva Radolfi, čija je mlađa kći Lea krenula njegovim stopama.
- Sa svojim bendom Judette Lea gradi glazbenu karijeru. Mi smo u sasvim različitim glazbenim pravcima, a ja nikad ne diram u njeno djelo. Ona piše glazbu i tekstove, ima famozan bend - govori glazbenik koji se tijekom karijere naslušao mnogih lijepih riječi i pohvala.

Komplimenti

- Od svih komplimenata meni je najdraži onaj koji mi je negdje početkom 80-ih udijelio Ricardo Luque. Zbilo se to na jednom sessionu u zagrebačkom klubu pokojnog Boška Petrovića. Nakon svirke okupili smo se na šanku, nedaleko od stola za kojim je Boško sjedio, nezaboravan sa svojom čašom finog bijelog vina u ruci, a Ricardo mi je prišao i rekao: ‘Hvala ti za sve što si učinio za latino glazbu’ - priča Radolfi koji se,naravno, sjeća i nekih manje svijetlih trenutaka u svojoj bogatoj karijeri.
- Zbog mene je Nikicu Kalogjeru 80-ih godina skoro, kako se narodski kaže, šlag strefio. Radili smo veliki koncert, sve smo uvježbali za taj presudni nastup u Lisinskom, a onda sam ja otprilike pet minuta prije nastupa pitao: ‘Barba Nikica, kako se zapravo pjeva na mikrofon?’. Veliki maestro me blijedo pogledao, međutim, kako više stvarno nije bilo vremena za opravdanu špotanciju, samo je kazao: ‘Kad pjevaš glasno, odmakni se od mikrofona, a kad tiše pjevaš, onda mu se približi’. Poslušao sam ga, unatoč ogromnoj tremi, a nakon što sam otpjevao prve tri pjesme osjećao sam se kao ‘doma’ - prepričava Radolfi koji ne bi mogao zamisliti život bez glazbe. Stoga ni ne pomišlja na odlazak u mirovinu.