Horoskopski bik koji obožava znanstveno-fantastične filmove i sjajno kuha (specijaliteti su mu carbonara i grah), a koji je u pubertetu silno želio biti ginekolog, na sceni je već punih 35 godina. Nesuđeni nogometaš - u Hajduku je počeo trenirati kao osmogodišnji dječak, nogomet je igrao na svim pozicijama, najčešće na mjestu golmana, a u klubu je ostao sve do tinejdžerskih godina, odnosno dok mu trener nije naložio da se ošiša - prvi je album objavio još 1994. godine, ali glazbom se počeo baviti nekoliko godina prije, pjevajući u splitskim sastavima Kleopatra, Zippo, Apokalipsa i Feeling. Kako se i to računa, onda se može kazati da Giuliano Đanić, jedan od najpopularnijih dalmatinskih pjevača, ove godine obilježava 35 godina na sceni.
Kako bi on sam opisao sve te godine?
- Bilo je svega. Gore-dole, uzbrdo-nizbrdo, ali većinom je bilo super. Ma, baš je dobro bilo! Volim to što radim jer glazba meni nije posao, prije mi je to kao nekakav hobi. Stvarno baš volim s ekipom biti na bini, s publikom pjevati pjesme, volim taj cijeli šušur - kaže Giuliano, kojem je na početku karijere uz prepoznatljiv glas zaštitni znak bila i kosa dugačka do sredine leđa.
- Je, počeo sam je puštati negdje još u osnovnoj školi. S vremenom mi je već pomalo i dosadila, bilo je puno posla oko nje. Počeo sam tada razmišljati da je skratim, čak sam publiku pitao što o tome misle, ali su svi užasnuto vikali: "Ne!" Tada još nisu postojali Facebook, Instagram i sve ove ostale silne društvene mreže, nego si s publikom imao kontakt putem klubova obožavatelja. Ti fan klubovi su mi slali pisma, razglednice, dopisnice... Kako mi je dugačka kosa već postajala tlaka i kako sam sve više razmišljao o tome da je skratim, a istodobno sam bio svjestan da je moja duga kosa draga mojoj publici, zamolio sam ljude iz jednog fan kluba da pitaju publiku slažu li se svi da se ošišam. U roku par dana na moju adresu došle su vreće pisama s mnogim velikim "NE". Pa se nisam tada ošišao, nego sam se spasio kada sam koju godinu kasnije krenuo na odsluženje vojnog roka jer sam kosu tada jednostavno morao ošišati - prisjeća se Giuliano dana kad su tinejdžerice plakale jer je njihov omiljeni glazbenik iz frizerskog salona izašao ošišan na ježeka.
- Je, bio je to maltene dan žalosti, ali i bijesa jer su me neki i pljuvali i govorili mi da takav ošišan ne sličim ni na što - kroz smijeh govori glazbenik koji pletenicu ispletenu od kose prije šišanja i danas čuva doma.
- Eno je u ladici, pohranjena je u kutiji - kaže Giuliano, koji je nedavno nastupio na Melodijama Jadrana gdje je promovirao pjesmu "Svit nek stane" s Diktatorima. Pjesmu mu je napisao njegov stari prijatelj Tomislav Mrduljaš, nakon skladateljske stanke duge dvadesetak godina.
- Tomo se jedno dulje vrijeme bavio organizacijama festivala, a sada je na moje veliko zadovoljstvo opet počeo komponirati. Gušt mi je njegove pjesme izvoditi na koncertima s mojim bendom Diktatori, koji čine najbolji ljudi na svijetu - govori Splićanin koji je s Diktatorima već nekih šest-sedam godina.
- Dugo sam tražio takve dobre ljude i takve sjajne glazbenike. Kad nastupaš, jako je važno uz sebe imati dobar bend, to je i Johnny Štulić davnih godina kazao - govori Giuliano koji ima itekako radno ljeto. Nastupa po cijeloj zemlji, ovaj razgovor jedva smo uspjeli dogovoriti uguravši se nekako u njegov prepun raspored. Je li umoran u ovakvim periodima kad u mjesec dana ima i po dvadeset koncerata?
- I jesam i nisam. Super mi je pjevati i nastupati, ali zna umoriti samo putovanje, pogotovo po ovim ljetnim gužvama, kao i strke u trajektnim lukama dok se prebacuješ na neki otok. Evo, prošlog tjedna smo sat i pol u kombiju bili u koloni koja se jedva micala, pa smo se u zadnji trenutak ukrcali na trajekt - priča Giuliano kojem se nikad dosad nije dogodilo da zakasni ili ne dođe na neki svoj koncert.
- Treba znati krenuti na vrijeme. Bolje je i doći nešto ranije, popiti piće, pojesti sendvič, nego pustiti da te publika čeka - kaže Giuliano kojeg je kao klinca nogomet zanimao više nego glazba. Muzika mu nije postala glavna ljubav zbog neumoljivog trenera Hajduka, nego se to dogodilo u trenutku kada su njegovi u osmom razredu osnovne škole shvatili da je maturalac za, eto, svega tri mjeseca te da nitko od njih ne zna svirati gitaru kako bi zabavljao društvo na maturalnom putovanju. Izbor je tada pao na Giuliana, koji je na prvu zavolio glazbu, pa je već tijekom srednje škole imao nekoliko bendova, među ostalima i grupu Apokalipsa s kojom objavljuje prvi album "Ljubav za ljubav, bol za bol", koji danas kritički ocjenjuje kao svojevrsni promašaj.
- Ne zbog skladbi. Bile su to super pjesme, ali nisu došle do ljudi. Nije tada bilo interneta, u Dalmaciji su postojale dvije-tri radiostanice... Danas je mladim glazbenicima lakše probiti se nego nama tada, s tim da moj bend i ja na tim našim počecima nismo imali ni menadžera ni nikoga tko bi se brinuo o nama - priča glazbenik koji nekoliko godina kasnije postiže veliki uspjeh s pjesmom "Tama". Na promotivnom koncertu ispred splitskog Koteksa tada je skupio impozantnih trideset tisuća ljudi.
- Bilo je to, kako ljudi kažu, prvo pa muško - kroz smijeh govori pjevač koji je nakon toga redao samo hitove. U svom repertoaru ima pjesme od kojih su neke, poput "Sjaj u očima otkriva te", "Dobro mi došla ljubavi" ili "Srna i vuk", odavno postale evergreeni. Tu je, naravno, i "Jugo", duet s Marijanom Banom na skladbu Tome Mrduljaša, pjesma koja je promovirana na Melodijama hrvatskog Jadrana Zdenka Runjića, a koja je nezaboravnu novinarsku promociju te 1998. godine doživjela na brodu koji je iz Splita plovio put Paklinskih otoka.
- S pjesmom "Jugo" koju sam otpjevao u duetu s Marijanom Banom osvojio sam dva Porina, jedan za hit godine, drugi za pjesmu godine. Lipo je to, a iako ne patim previše za nagradama, lagao bih kad bih rekao da mi ne laska. Kad vam struka da nagradu, znate da cijeni vaš rad i da radite nešto kvalitetno i to uvijek doživljavam kao vlastitu satisfakciju za uloženi trud. Međutim, ipak vjerujem da je svakom glazbeniku, pa tako i meni, najdraže kad dobije nagradu od publike, zbog koje i postojimo - iskreno govori Giuliano koji se tijekom karijere okušao i na daskama koje život znače.
Nastupao je u mjuziklu "Naša bila štorija" Nene Ninčevića i Gorana Karana, uz Severinu, Danijelu Martinović, Mirelu Meić, Joška Ševu pričajući priču o Splitu sedamdesetih i ljubavi Lipe i nogometaša Hajduka. U ovom djelu otjelovio je Linca, nogometaševa najdražeg prijatelja. U "Gubec-begu" bio je Đuro Mogaić, u "Jesus Christ Superstaru" Isus, dok je u mjuziklu "Bambina" igrao brkatog glavnog negativca, direktora škvera.
- Uz glazbu privlači me i gluma, pa sam "glumio" i u seriji "Igra prijestolja", u vrijeme kada se snimala u nas. Obožavam i te knjige i tu seriju, kad sam čuo da traže statiste, odmah sam se prijavio, čast mi je što sam tu "statirao u kukuruzu" - govori pjevač koji je u ovoj seriji glumio vojnika gradske straže Kraljeva Grudobrana.
Ljubav prema SF-u prenio je, veli, i na sina Marka, dvadesetogodišnjeg studenta koji, kako sada stvari stoje, neće poći stopama svog tate jer ga glazba ne zanima.
Za razliku od Marka, njegovom tati je glazba sve, što ne znači da se ne veseli kratkom rujanskom odmoru.
- Obožavam ljeto, sunce, more, a ove godine sam se zbog posla okupao ravno jednom. Bijel sam kao sir, ako se ne računaju ruke koje je sunce opalilo zbog majica kratkih rukava. Ali doći će i rujan, mjesec u kojem na desetak dana planiram nestati s lica zemlje, boraviti u nekoj uvali bez mobitela, televizije, bez ičega... A onda? Onda kreću nove svirke, nove pjesme, koje će mi napraviti Branimir Mihaljević, Neno Ninčević, Tomo Mrduljaš... Svi mi znamo se godinama, prijatelji smo, znamo kako dišemo... Baš se veselim - kaže Giuliano.