Za cijelog svog života Massimo Savić davao se do kraja, kako u glazbi, tako i u svemu, često plešući po rubu, no ono po čemu će zasigurno ostati upamćen je da je definitivno bio jedan od najvećih i najcjenjenijih glazbenika Hrvatske i regije.
Massimo je s glazbom živio od najranijih dana, bila je utkana u njegov genetski kod, ali djetinjstvo je, kao i dobar dio života, proveo prilično burno. Rođen je u Puli, 6. srpnja 1962. godine. Igrom slučaja, njegovi su se roditelji Elda i Sergio upoznali u zagrebačkoj bolnici Rebro gdje je otac došao na operaciju očiju. Ljubav je odmah planula.
Ubrzo su se vjenčali i živjeli u malom istarskom selu Raša, no tri godine nakon Massimova rođenja, roditelji mu se rastaju, a glazbenik s majkom seli u Aversu kod Napulja kod djeda Giovannija i bake Ane, gdje je bio okružen ujacima i tetkama, a posebno je mjesto u njegovu srcu imala najmlađa tetka Eleonora. Baš kao i djed Giovanni, za kojeg je govorio kako mu je, uz Davida Bowieja bio modni uzor, a upravo ga je on učio i pjevati talijanske narodne pjesme.
Kad mu je bilo samo šest godina otac mu je preminuo od leukemije, a Massimo se s majkom vratio u Istru. S deset godina iznova mijenja adresu i seli u Milano, a samo godinu kasnije u Australiju, gdje je u Sydneyu pohađao osnovnu školu Bellevue Hill. Točnije, u Australiji je završio peti i šesti razred, te se iznova vratio u Istru.
Bistar i inteligentan, oduvijek je bio odličan učenik, iako je u jednom trenu čak i zaboravio hrvatski. Često je napominjao i kako je u djetinjstvu bio najsretniji, no vrativši se u Istru u najosjetljivijoj tinejdžerskoj dobi, nakon čestog seljenja, a i u nedostatku očinske figure, jedina mu je želja bila da se uklopi među svoju generaciju, pa je tako upao u loše društvo i pukom srećom izbjegao odlazak u popravni dom zbog sudjelovanja u pljački supermarketa.
Njegov spas je bio socijalni radnik Branimir koji je Massima "uzeo pod svoje". Ubrzo se ponovo počeo zanimati za glazbu i, radeći preko đačkog servisa, kupuje svoju prvu električnu gitaru. Uporan, kakav je od najranijeg djetinjstva bio, uskoro postaje jedan od najboljih gitarista tog dijela Hrvatske, pa je s prijateljem Ivicom Mohorovićem, koji je svirao bubnjeve, prve koncerte imao u školi.
Sa 17 godina seli u Zagreb gdje glazbena scena doživljava procvat, a kroz druženje s mladim bendovima i odlazeći na brojne koncerte osniva i bend Dorian Gray. Živeći rokerski po iznajmljenim stanovima ili pak švercajući se po sobama studentskih domova, uspijeva završiti i srednju Tehničku školu. No, glazba je bila njegov cilj i put. Kako je govorio, njegovu su karijeru obilježili fotografski par Sanja Bachrach i Mario Krištofić, novinar i glazbeni kritičar Dražen Vrdoljak, producent Tini Varga i kantautor Zrinko Tutić.
Ipak, presudnu ulogu, kako u životu, tako i u karijeri imala je njegova supruga Eni Kondić, koju je upoznao 1990. i s kojom je suradnju počeo poslovno, a ubrzo su se i zaljubili. Massimo je isticao kako je njegova Eni najinteligentnije biće koje poznaje i njegov heroj. No, to su bile godine kad se glazbenik, često je govorio, nije libio eksperimentiranja s drogama, a život mu se iz korijena promijenio kad mu se 1992. rodila kći Mirna. Tada je odlučio okrenuti ploču i početi živjeti mirnijim životom. Sa suprugom Eni nikad nije imao nikakvih skandala, bili su skladan par i ona je autorica nekih od njegovih najljepših pjesama. S kćeri Mirnom, radijskom voditeljicom i blogericom, oduvijek je imao otvoren odnos, a sve što je njemu nedostajalo u životu trudio se njoj omogućiti.
Kako bilo, bio je svoj, bio je izniman umjetnik, bio je čovjek sa stavom i stilom i ostati će upamćen kao jedan od najvećih.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....