FRONTMEN AERODROMA

JURICA PAĐEN Dva tjedna prije snimanja Obične ljubavne pjesme bend nam je ostao bez pjevača! Bili smo izvan sebe, što sad?! Tako sam počeo pjevati...

 Darko Tomaš / CROPIX
Čovjek koji je na prvom koncertu Aerodroma dobio bocom u glavu, govori o karijeri koja nije okončana ni u njegovim penzionerskim godinama. Krajem 2019. Aerodrom je izdao novi album te priprema veliki koncert u klubu Boogaloo

Kada je netko više od četiri desetljeća na rock-sceni, a njegove su pjesme i dalje na vrhovima regionalnih top-ljestvica, onda se bez sumnje mogu zaključiti najmanje dvije stvari - riječ je o rock-velikanu, a sigurno se tu krije i zanimljiva životna priča.

To svakako vrijedi za zagrebačkog rokera Juricu Pađena, čiji su prepoznatljiv glas i virtuozno baratanje gitarom utkani u povijest jugoslavenskog i hrvatskog rock&rolla. Od grupe 220, preko Parnog valjka, Azre, Haustora i 4 asa, Pađen ima obožavatelje svih generacija, a njegovi su hitovi bezvremeni - od “Fratella”, “Obične ljubavne pjesme”, “Što si u kavu stavila” i desetaka drugih koje publika i danas s njime uglas pjeva...

Nakon spektakularnog koncerta na Šalati, gdje je lani proslavio 40 godina rada, sada priprema novi, koji će se održati u zagrebačkom Boogaloou 20. veljače u 22 sata, a njime će promovirati novi album “Dnevni rituali”, izdan s grupom Aerodrom nakon višegodišnje diskografske stanke. Singl “Sunce mi se smije” već se šest tjedana tako ne skida s prvog mjesta regionalne top-liste u Beogradu.

Damir Krajač / CROPIX

Tisuće koncerata

- Nismo izdavali album od 2015., ali smo bili itekako aktivni. A ja pjesme pišem stalno. Posljednjih četiri-pet godina napisao sam ih tridesetak, od kojih smo sada probrali 13. To su one za koje mi se čini da će najbolje zvučati uživo - otkriva nam glazbenik.

Naime, iako su iza njega tisuće koncerata (u mladosti bi ih imao i po 120 do 150 godišnje), Pađen se žive svirke nije zasitio i još ga najviše “pali” nastup pred publikom. A čini se da i Aerodrom još “pali” publiku jer su na dan održavanja prošlogodišnjeg koncerta u Zagrebu bila čak tri besplatna koncerta - Nene Belana, Škore i okupljanje bajkera na Jarunu. Iako se jedino za Aerodrom naplaćivala karta, stadion na Šalati bio je gotovo prepun.

Već na prvu vidi se da datum koncerta nije slučajan, načinjen isključivo od nula i dvojki - 22. 2. 2020. Manje je poznato da je Pađen već godinama okrenut duhovnosti i alternativi, a zanimaju ga discipline od kabale i šamanstva do numerologije.

- Postoje razne znanosti koje objašnjavaju simboliku brojeva, pa čak i razni redovnici iz budističkih hramova vrlo uspješno predviđaju budućnost na temelju brojeva. Znam za neke fascinantne slučajeve gdje su pomoću brojeva otkrivane nevjerojatne stvari. Htjeli smo da datum bude pomalo neobičan, a termin je, na sreću, bio slobodan.

Dobro nam je izgledalo, onako je malo šašavo - otkriva nam Jurica. Objašnjava kako, za razliku od Šalate, ovaj “pravi klupski” koncert daje priliku publici da vidi “izvođača koji se dobro uznojio!” A publike ima svih generacija, od ljudi koji su uz Aerodrom otkrivali prve ljubavi u kultnim zagrebačkim rock-klubovima do mlađarije koja za njih saznaje preko internetskih servisa. Tako je u tri i pol godine njihov kanal na YouTubeu pogledalo više od 16,5 milijuna ljudi.

- Da nema toga, bilo bi mi nepristojno dalje se baviti glazbom. Djelovalo bi mi to kao da ljude povlačim za rukav. Ali, dok god ljude budemo zanimali, redovito ćemo svirati - kaže.

Ivo Ravlić / CROPIX

Mjesni odbor

Jurica, pak, neumorno pjeva i svira, a takav je od djetinjstva. Glazbu je otkrio još kao klinac od osam, devet godina, kada je prvi put čuo Beatlese. Tada mu se, kaže, otvorio novi svijet i znao je da je rock-glazba ono što želi raditi.

- Probudili su u meni nešto za što nisam ni znao da postoji i beskrajno sam im zahvalan jer bi moj život bez toga bio ogromna praznina - kaže danas 65-godišnji rocker koji je krenuo u glazbenu školu, izučavajući klasičnu gitaru, dok bi doma svirao električnu. Bilo je to najbolje razdoblje zagrebačkog rocka, a Pađen je gotovo religiozno slušao starije.

Kao tinejdžer nije propuštao svirke u prostoriji tadašnjeg mjesnog odbora na Borongaju. Ispostavilo se tako da je jednom prilikom došao bend čiji je pjevač ujedno bio i gitarist, no na pozornici nije bilo stativa za mikrofon.

- Ja sam cijele večeri, kao klinac, držao mikrofon pjevaču. Bio je to moj prvi nastup - smije se Jurica.

Sa samo petnaest godina postao je gitarist Zoo banda, potom član Spectruma i Hoba, no prava stvar počela je 1972., kada je došao u Grupu 220, koja se 1975., na njegovu i inicijativu Huseina Hasanefendića Husa transformirala u danas svima poznat Parni valjak. Tu je bio tri godine, nakon čega je 1978. osnovao Aerodrom. Jedna anegdota kaže da je članom trebao postati i tada još nepoznati Jura Stublić, ali se Pađenu nije svidio njegov dubok glas.

Ivan KLindić / CROPIX
Vlatko Stefanovski i Jurica Pađen

Završio studij

Uz prapočela Aerodroma vezuje se i zanimljiva priča iz Novog Sada, gdje je Pađen jedva izvukao živu glavu. Punkeri iz Parafa publiku su do te mjere nabrijali na Boom festivalu da su se pretvorili u razularenu masu, a čim je Pađen stupio na scenu, dobio je pivsku bocu u glavu i ostao u lokvi krvi.

- Nismo stigli ni zasvirati, već sam bio u bolnici - prisjeća se pjevač, a već sljedeće godine Aerodrom je “eksplodirao” kao predgrupa Bijelom dugmetu na stadionu u Beogradu.

Prisjećajući se zlatnih vremena rocka, Pađen otkriva i kako je uz glazbenu karijeru završavao i studij ekonomije.

- Učio sam u kombiju, između dva nastupa, tako sam završio fakultet. Knjiga pa gitara pa knjiga - kaže.

Gitara je njegov život, a pjevač je, kako gotovo ozbiljno kaže, postao iz ljute nevolje.

- Tadašnji pjevač zbog privatnih obaveza napustio nas je 1982., valjda dva tjedna uoči odlaska u Švedsku, gdje smo trebali snimati album ‘Obične ljubavne pjesme’. Bili smo izvan sebe. Sve je bilo dogovoreno, što sad!? Tako je mene dopala uloga da i sviram i pjevam, jer ipak su to moje pjesme za koje sam napisao stihove i glazbu, moje emocije. Što sam mogao, moralo se. Da nije bilo toga, nikad se ne bih drznuo ponuditi se kao pjevač nekom bendu - iskreno će Jurica, smijući se kako je to na kraju ispao najprodavaniji album Aerodroma.

Kaže kako u rocku moraš imati vjere, ali “moraš biti i malo lud”. Žao mu je stoga današnjih mladih “instant-zvijezda”, koje potraju nekoliko godina, ako ne i mjeseci da bi se sunovratile u anonimnost.

- Ne nose sa sobom tu kreativnost, nemaju svoju poruku. Pjevaju tuđe pjesme. U emisijama vidimo jako puno sjajnih talenata, fantastičnih glasova, ali nedostaje im ta kreativnost. Tko će te platiti da pjevaš tuđe hitove, a nemaš svojih? Problem je što se glazba danas ne sanja, nego proizvodi - kaže Pađen.

On je svoje snove itekako ostvario, a da mu ništa nije teško u glazbi, dokazao je i svojim angažmanom u legendarnoj Azri još legendarnijeg Johnnyja Štulića.

- Njega sam poznavao i prije Azre, slavio je jednu Novu godinu kod mene. Fantastičan je tip, potpuno spojen s božanskom sferom iz koje dolazi čista glazba. Jednom sam radio na ozvučivanju njegova koncerta u Lapidariju, a ozvučio sam ga i za jedan album. Tada mi je dao prvu ulogu, ‘pljeskača’. Pljeskao sam ritam - smije se Pađen, kojeg je Johnny 1984. pozvao da se priključi Azri.

- Ljudi poput Štulića nekad me podsjećaju na Nikolu Teslu. U svoje su doba izvrgnuti ruglu, a tek vrijeme potvrdi da su bili napredniji od svih. Mislim da je tako i s njime. Ali bitna je vjera u ono što radiš - kaže.

Tomislav Krišto / CROPIX

Sinkronicitet

Imao je kratko vrijeme i solističku karijeru, no 2000. je ekipa iz Aerodroma shvatila da ipak ne mogu jedni bez drugih. Svih ovih godina Juričina se glazba mijenjala, pa i žanrovski, a on kaže kako je to posve prirodno i kod najvećih svjetskih bendova.

- Imao sam puno faza, kao i brojni rockeri koji su svirali sve, od countryja do heavy metala. Glazba je kreativnost i energija, bez toga nema ničega. Osobno sam bio na više od stotinu velikih koncerata po svijetu, za mene su to bila hodočašća, poput koncerata Paula Simona ili grupe The Who - kaže.

Prošle se godine pojavila informacija da je veliki Paul McCartney plagirao Juricu. Naime, računalni je softver preciznim mjerenjem ustanovio da su tempo i glazba njegove pjesme “Confidante” 97 posto istovjetni Juričinoj 23 godine staroj pjesmi “Samo me draga ne ostavi”. Oba glazbenika humanitarno djeluju u organizaciji Food for life, koja dostavlja hranu siromašnima diljem svijeta, no osobno se ne poznaju, a Pađen mu to nimalo nije zamjerio.

- Ma nije to plagijat. Ja vjerujem u sinkronicitet. To samo znači da smo ‘prikopčani’ na istu glazbenu sferu koja nam daje inspiraciju. Volio bih da čuje moju pjesmu i pokušat ću mu je poslati preko menadžmenta - otkriva Jurica.

Velik dio njegovih pjesama posvećen je ljubavi.

- Inspiracija mi je zapravo život, koji je vrlo kompleksna pojava. Imam i angažirane pjesme, razne pjesme, ali ljubav je ključna stvar u životu - kaže Pađen.

Pravu ljubav otkrio je relativno kasno, upoznavši u pedesetima 23 godine mlađu Anu Šuto, glazbenicu i bivšu pjevačicu banda “Ana i dva gana”. Ona mu je podarila dvoje prekrasne djece, sina Vitu (14) i kćer Milu (11). Spojila ih je, dakako, glazba, ali i - kako otkriva Jurica - sličan, pomalo drugačiji pogled na duhovnost, a mediji su rado pisali kako ga je “žena dovela u red”.

- Sada, kao obiteljski čovjek, svakako ne mogu na 120 koncerata godišnje - kaže Jurica u polušali.

Darko Tomaš / CROPIX

Pisanje pjesama

Djeca su, čini se, naslijedila glazbene gene jer oboje pohađaju glazbenu školu. Vito uči klavir, a Mila flautu.

Ponosan je na njih, ali ga muči loš obrazovni sustav u Hrvatskoj.

- Ne njeguje kreativnost, a i apsurdan je. Kako drugačije objasniti da se djeca na informatici moraju baviti decimalnim brojevima koje još nisu učili iz matematike - ljuti se roker.

Objašnjava i zašto je, nakon dugo vremena, odlučio snimiti album.

- Nama ne treba novi album da bismo svirali, imamo dovoljno hitova. Ali, volimo raditi. Moram pisati pjesme, to je jače od mene - kaže glazbenik, koji sam piše sve svoje stihove i glazbu. Dodaje i kako je htio da ne izgleda da žive na staroj slavi.

- Nismo na lovorikama, volimo raditi i biti u studiju, to nas čini živima - kaže.

Vremena su se, ističe, promijenila. Rokerske publike više nema kao nekada, ali Aerodrom je ima dovoljno da godišnje održi tridesetak koncerata. Pritom se (“Nećeš vjerovati, ali stvarno”) nikad nisu posvađali, a svi se i privatno druže.

- Naša putovanja još su mali maturalac, pravi rock-život. Nikad mi nisu bili jasni bendovi čiji članovi sviraju zajedno, a međusobno se ne podnose. Možeš si misliti kakva je to onda atmosfera na pozornici. A među nama, iskreno, nikada nije bilo ni najmanje svađe. Smijemo se, razgovaramo... Našli smo se, postoji ta vrsta kemije, koliko god to otrcano zvučalo - zaključuje gitarist i frontmen kultne zagrebačke grupe.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 22:31