Ne treba nam limeni oklop na prsima i čelična kaciga na glavi da bi živjeli po načelima viteštva - časno, pošteno, mudro, hrabro, pa kada treba, ponizno i graciozno. Ako ipak takav način života želite začiniti kvalitetnim odijelom koje neće moći povrijediti teška riječ i ljudska zloba, ali bome ni dobra sjekira ili oštar mač, onda se javite u Karlovac, Pavelu Butolenu.
Ovaj mladić svoje zanimanje teško definira, dok u svojoj kovačnici udara po nakovnju definitivno je kovač, modelira i tehnicira dok pravi povijesne scene za film i kulise za kazalište, a dok je za računalom dizajnira, što mu je formalno zanimanje. Međutim, kada se njegovi radovi sagledaju u svojoj ukupnosti, mora se reći da je i umjetnik, i to jako dobar. Iz njegove improvizirane radionice u garaži je u posljednjih desetak godina otišlo više od tisuću pravih viteških odijela - oklopa i nebrojeno mnogo štitova i raznog oružja. Kupci su mu iz svih dijelova svijeta, iz bliže regije, zemalja koje su kolijevke viteštva, poput Velike Britanije, Francuske i Njemačke, pa sve do Australije, Novog Zelanda, SAD-a i Brazila. Daleko najbolji kupci dolaze iz Rusije i Ukrajine.
Od legića do željeznih oklopa
Pavel se kao dječak igrao legićima i malim viteškim figuricama koje je bojio, pa njima osvajao dvorce. Izvještio se u modeliranju, a čitavo je vrijeme maštao da i sam jednog dana postane vitez. Nije nam priznao oblači li noću na sebe metalna odijela i onda šeće gradom ispravljajući životne nepravde koje su zadesile njegove sugrađane i spašava dame u nevoljama, ali nam je ispričao kako izgleda kada ih pravi za druge.
- Prije deset godina sam napravio prvu kacigu, bila je od kartona. Onda mi je došao prijatelj i rekao da izgleda baš fora i predložio mi da napravim takvu od metala. Pomislio sam, pa zašto ne. I krenuo sam. Od alata sam imao samo “fleksu” za rezanje metala i čekić, onaj obični za čavle. Uspio sam je uz tešku muku složiti za jedno tjedan dana od četiri dijela te je pričvrstio vijcima. Uh, bila je jako smiješna, ali kada ju je vidio onaj moj prijatelj ostao je bez teksta, toliko mu se svidjela da me je optužio da sam je negdje kupio ili ukrao, ne znam više, ali da je siguran nisam napravio vlastitim rukama - prisjeća se Pavel, dodajući da ju je nosio, ali samo po radionici.
Danas bi u njegovom uredu njegov prvi uradak sasvim sigurno imao počasno mjesto da ga njegov tata nije zamijenio za teglu za cvijeće pa u nju posadio neko bilje. Kako god, Pavela je taj prvi dobar uradak ohrabrio, pa je krenuo dalje. Tako je skucao nekoliko štitova i ponudio ih na prodaju preko interneta. Čim bi ih stavio na oglas, odmah bi se pojavili kupci, jer je kvaliteta bila u redu, a cijena još bolja - tek 50 dolara. Pavelu je to isto bilo u redu, jer je jednom tinejdžeru džeparac od 20 dolara (kad odbije troškove materijala) po štitu bio sasvim pristojan. No, nije ga trošio na provode, već na alat, čekiće, nakovnje i druge specifične sprave koje su mu trebale da bude još bolji. Onda je napravio prvo odijelo.
- Ono stvarno nije je bilo nešto, niti je bilo kompletno, ali sam ga dao za 100 eura. I sljedeća sam prodavao jeftino, jer sam osim novca od kupaca dobivao dobronamjerne savjete što bih sve trebao popraviti. To mi je jako puno značilo, jer nisam imao od koga učiti, osim na vlastitim pogreškama, ne postoji netko tko se ovim poslom bavi u Hrvatskoj, na internetu sam pronašao video i gledao kako su radili stari kovači. Onda sam se povezao s majstorima iz Francuske i Britanije i oni su mi poslali fotografije nakovanja i drugih alata, pa sam tek tada vidio kako bi uopće trebao izgledati moje najosnovniji alat - priča Pavel.
Ulagao u bolju opremu
Od svojeg hobija nije mogao živjeti, zarađivao je kao tehnička podrška kod jednog teleoperatera i pomažući mami u cvjećarnici. Onda se opet vratio u garažu. Majka je bila ljuta, rekla mu je da prestane lupati po cijele dane po nakovnju već da si kod nekoga nađe neki pošten posao od kojega će moći živjeti. Njemu se ovo učinilo sasvim pristojnim, a pomalo je kapao i novac. Uspio je kupiti bolju fleksu, bušilicu, kugle za oblikovanje i specijalizirane čekiće. Krenule su i prve narudžbe, kako od kupaca preko interneta, tako i od domaćih. Uglavnom su to muškarci stariji od 40 godina, zaljubljenici u povijest, predstavnici nekih udruga koji se bave prikazima nekih povijesnih bitaka ili oni koji još uvijek njeguju neki viteški red, primjerice templari. .
- Onda su me kontaktirali iz Zagrebačkog kazališta mladih i naručili mi kompletnih osam odijela jer su im trebala za Hamleta. Bilo je to vrlo izazovno za mene, ali ih nisam želio razočarati i stvarno sam se potrudio, tako da je to ispalo jako dobro. U tom trenutku sam shvatio da bih od toga mogao živjeti. Poslije su došle narudžbe iz HNK, ne samo iz zagrebačkog. Ljudi su bili zadovoljni, glas se širio - kaže nam Pavel, dodajući da je on čitavo vrijeme radio na poboljšanjima, pa je tako rasla i cijena njegovog proizvoda, sve do sadašnjih 1000 eura po kompletu.
Javili su mu se iz produkcije HRT-a koji su radili na dokumentarno-igranoj seriji o Dubrovniku “Republika”, kaže da je za njih napravio popriličan broj kompleta, a tamo se u jednome od njih i sam okušao kao statist. Nakon toga je uslijedila svojevrsna kruna njegove karijere, poziv iz megapopularne serije “Game of Thrones”.
- Za njih sam odradio oklope za Kingsguard, za treću, četvrtu i dijelom petu sezonu. Bio sam i u Dubrovniku dok se tamo snimalo, pomagao kod oblačenja i uređivao im Red Carpet za fanove - kaže Pavel. Nije smio otkrivati previše detalja jer ga je produkcija popularne serije obvezala ugovorom da ih ne iznosi,.
Evo kako izgleda poslovni ciklus, da tako kažemo, od narudžbe viteškog odijela, do njegove izrade, pa do isporuke kupcu.
- E sad, prvo moramo vidjeti što se naručuje, jesu li to neki povijesni oklopi iz Francuske i Britanije, možda talijanski Milanez? To pokrivam sve, od križarskih ratova pa 13., 14., 15. stoljeće, sve do recimo onih koji su se koristili u duelima s dugim kopljima. Mogu to biti i neki fantasy likovi ili likovi iz serija i filmova. Witch-king iz “Gospodara prstenova” je tu jako popularan. Ako kupac naručuje za sebe i treba mu funkcionalno odijelo, dostavlja odmah i svoje mjere, a ako će to biti samo model, onda su mjere standardne, ali dobivam i fotografiju ili detaljan opis kako bi to u konačnici trebalo izgledati. Uvijek tu ima i nekih specijalnih želja. Stiže odmah potom i uplata i ja se bacam na posao. Za neko srednje zahtjevno odijelo treba mi oko tjedan dana. Uvijek krenem od papirnatih nacrta, krojim ih kao što krojač kroji odijelo. Onda ih prenosim na čelik, obični ili opružni, inoks, titan, ovisi iz čega radim. Nakon toga slijedi izrezivanje, to radim fleksom, dotjeram rubove i onda krenem s oblikovanjem. Opet, ovisno o tome što radim, to može biti hladno kovanje, a nekad grijem materijal. Sastavim dijelove prvo vijcima da vidim odgovara li sve mjerama, a onda sve rastavim. Slijedi unutarnje poliranje i podstavljanje pravom kožom te stavljanje remenčića da se može sve to postaviti i pokopčati. Na kraju se sve spoji zakovicama. Prije pakiranja nauljim ključne dijelove da ne dođe do hrđanja, zamotam u foliju te složim u kutiju - kacigu, prsa i leđni dio, ramena s rukama, te noge, sve jedno na drugo. Zapakiram i šaljem poštom - priča nam Pabel Butolen.
Kada zaprimi veće narudžbe, ulete mu u pomoć dvojica prijatelja. Nije Pavel stao samo na viteškim odijelima i njihovoj opremi. Kad su kupci vidjeli koliko mu to dobro ide, angažirali su ga i za specijalna uređenje interijera. U Njemačku je putovao na uređenje dvorca za snimanje jednog seta, a sličnu stvar, “escape room”, radio je u Irskoj.
- Jednom me zvao jedan ugostitelj iz Njemačke. Došao sam tamo, a on mi je pokazao jedan prazan zid i rekao da želi da iz njega izviri ogromna glava zmaja. Oni nešto požele, a na meni je da to realiziram kako znam i umijem - kaže Pavel.
Pomažu i prijatelji
Ne ide uvijek sve od ruke i sve od prve. Pukne i metal, pa kako ne bi i neki krhkiji materijal, i onda sve ispočetka. Srećom, dobavljači su mu pri ruci, većina stvari koje treba su mu u Karlovcu, po neke dijelove potegne do Zagreba, a što nema tamo ima na internetu, preko kojeg uđe u svaki kutak svijeta. Planova ima dosta, volio bi, kaže, proširiti posao, zaposliti svoje prijatelje, odraditi veće i zahtjevnije, a time i unosnije, poslove te se “uvaliti” malo dublje u filmsku industriju. Posao zna, a reference su mu prilično jake, pa ne treba čuditi ako mu jednoga dana zazvoni poziv iz Hollywooda. Već sada, kaže, kad je gužva, uz pomoć prijatelja u jednom danu može napraviti čitavi oklop, ali onda se udara dan i noć. S vremenom je čekićanje iz njihove garaže postalo podnošljivije Pavelovim roditeljima, nakon što su shvatili da od toga može preživjeti.
- Ne samo preživjeti, živim ja od toga više nego solidno. Nisam uzimao kredit ni pozajmice, svaku kunu koju sam zaradio uložio sam u opremu i alata - kaže nam Pavel. Garaža mu je pretijesna, kovačnicu koju je imao u stražnjem dijelu već je preuredio u urede, a radno dio iz garaže seli na novu lokaciju. Prije četiri godine Pavel se, priznaje nam, malo zasitio kovanja, pa je odlučio putovati svijetom, na dvije godine se skrasio na Tajvanu, gdje je radio kao profesor povijesti i engleskog, iako nikad nije taj studij završio, čak ni studirao.
- Uglavnom sam se provodio, jurio na motoru i uživao. Onda mi je dosadilo, pa sam se vratio u svoju garažu - priča nam kroz smijeh.
Svu raskoš njegova talenta Karlovčani će moći vidjeti vrlo skoro, 22. lipnja, kada će sa svojim prijateljima uprizoriti napada Turaka na karlovačku gradinu Dubovac. Povijesno, Turci je nikad nisu osvojili, a hoće li tako biti u bitci koja slijedi tek će se vidjeti. Bit će gusto, jer će Dubovac braniti svega 25 ratnika, dok će napadača biti možda i 40, sve ovisi koliko će mu se kandidata za borbu javiti, a mogu se javiti svi koji su spremni za dobar fajt. Kaže Pavel da neće biti strašnih fizičkih posljedica, možda tek pokoja modrica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....