Kad se u ljeto 2014. preselila iz Budimpešte u Zagreb, Egipćanka Theresa Khalil nije ni slutila koliko je on, po dostupnosti socijalne infrastrukture strancima, tj. javnih događanja za ljude koji ne govore lokalni jezik bitno drugačiji, ograničeniji, suženiji, manje kozmopolitski negoli drugi europski gradovi u kojima je do tada živjela. Studirajući u Lisabonu, potom u Bruxellesu, pa Budimpešti, seleći se kontinentom, navikla je da je strancu sasvim lako naći sadržaje koji ne traže poznavanje lokalnog jezika pojedine zemlje. “Što sam u slobodno vrijeme radila u svim ti gradovima? Svašta … U Budimpešti sam, recimo, išla na radionice o tome kako se nositi s kritikama, u Bruxellesu učila o pivima i sirevima, u Lisabonu … teško mi se više i sjetiti, nudilo se svašta. U Zagrebu – gotovo ništa ili jako malo toga. Jer, teško je bilo čak doći i do informacija, kad se i nešto organizira ponekad ljudi i ne znaju za to događanje. Malo je magazina i izdanja na engleskom, i uglavnom su namijenjeni turistima. Premalo je onoga što bi bilo usmjereno na nas ‘lokalne’ strance, strane ljude koji ovdje živimo, a što bi nas na neki način više povezalo s domaćim ljudima.”
U Zagreb se preselila nenadano. Na internetu, jednoj od stranica za pronalaženje partnera, srela je današnjeg supruga. Nakon kratko dopisivanja Damir Ribarić posjetio ju je više puta u Budimpešti, potom je ona došla vidjeti Zagreb i nije trebalo dugo da se odluči preseliti.
“Ipak, osjećala sam se pomalo izolirano, uglavnom zbog jezične barijere, a nisam na to baš bila pripremljena, jer su mi prijašnja iskustva bila drugačija. Očekivala sam da ću lakše i brže upoznavati ljude, grad, zemlju.”
Egipćanka Theresa Khalil, prije 4 godine se zbog ljubavi doselila u Hrvatsku. Snima dokumentarce, piše knjige i vodi blog.
Stvaranje mreže
U Kairu je diplomirala elektrotehniku.
“No, nekako sam se s time osjećala omeđeno, nije mi bilo dovoljno kreativno, pa sam se nakon nekog vremena počela baviti grafičkim dizajnom. Naposljetku sam magistrirala dokumentarni film i mislim da sam se u tome našla. Odavno sam znala da kad steknem znanja o filmu i završim studij, moj jedini put u toj branši može biti sasvim nezavisna pozicija, jer osim što je tržište saturirano i teško se probiti, ja ni ne želim biti u poziciji da prolazim iscrpljujući i uvijek nesiguran proces uvjeravanja nekoga da je to o čemu želim napraviti film bitno i vrijedno … zato sam se i okrenula YouTube kanalu.” Na svojem internetskom kanalu Fokaira govori o zdravom načinu života. Suprug je vegan, a ona pesketarijanka, jede ribu i vegetarijansku hranu.
Svestrana i komunikativna, odlučila je u Zagrebu stvoriti ono što joj je nedostajalo – mrežu koja bi povezala strance kojima je Zagreb postao dom.
Ubrzo po preseljenju u Hrvatsku postala je administrator Facebook stranice Expats in Zagreb Official, a kratko nakon toga počela je voditi blog Unique Zagreb, www.uniquezagreb.com.
Kako događanja na engleskom nije bilo, neka je u gradu počela sama organizirati. Okuplja, recimo, ljude oko hrane, objeda. Stranci u Zagrebu na ta događanja ponesu poneko jelo iz svoje zemlje, uz hranu i neobavezne kontakte međusobno dijele bitne im informacije, pretresu zajedničke dvojbe o stranoj im zemlji, izmijene iskustva, a donesu i komad vlastite kulture, svatko kaže nešto i o jelu koje je za tu priliku pripremio, možda neku priču koja je vezana i uz način života kraja iz kojeg dolazi.
“Ili recimo, imali smo radionicu u Etnografskom muzeju na temu kako napraviti licitarska srca kao ukrase za božićno drvce. Jer, to je nešto što se obično nudi samo na hrvatskom, ja sam organizirala i englesku verziju. Ili, imali smo vođenje i razgledanje grafita po Zagrebu … Voljela bih organizirati večer pričanja priča. Na hrvatskom toga ima, ali ne i na engleskom. Voljela bih i napraviti radionicu o 3D dizajnu, pa neke praktične tečajeve poput onoga o građenju karijere preko interneta, što je tema koje danas mnoge zanima, pogotovo ljude koji su dislocirani.” I nakon četiri godine u Zagrebu još uvijek ima više prijatelja među strancima negoli ovdašnjim ljudima. “To je ponekad frustrirajuće, jer kad imate prijatelje među strancima često ih i ‘gubite’, ljudi se odsele, što je normalno.”
Problemi s jezikom
U početku ju je iznenađivalo što na njezina događanja namijenjena strancima često dolaze i lokalni ljudi. “Jer, mislila sam da je to za ljude koji kao ni ja ne govore lokalni jezik, a žele se malo približiti gradu, a onda se pojavi puno Zagrepčana koji pak žele upoznati strance u njihovom gradu i to me raduje.”
Na svojem blogu Unique Zagreb nudi sasvim praktičan vodič strancima za lakše snalaženje pri selidbi u Zagreb.
“Jer, puno je stvari koje kad si stranac i živiš negdje drugdje trebaš znati, odmah po doseljenju ti treba puno informacija da uspostaviš život u novoj sredini - kako naći stan, za to je kod vas, recimo, Njuškalo, kako otvoriti bankovni račun, kako uplatiti i izabrati zdravstveno osiguranje … Kako život teče, tako vam trebaju nove i nove informacije – od banalnih poput kako naručiti pizzu putem interneta, do toga u koje se aktivnost, gdje i kad možete uključiti, jer kad ste novi i nikoga ne znate, to je način da upoznate ljude.” Puno je toga ovdje učila na vlastitoj koži. Zdravstveni sustav joj je, kaže, bio prilično zbunjujući. “Imala sam zdravstvenih problema pa sam tražila kako ih riješiti. Čudi me da, iako imate javne i privatne klinike, ako ste komplicirani slučaj na kraju ćete opet završiti u javnom sektoru, jer je on zapravo i bolji, može se uhvatiti u koštac s takvim slučajevima. U Egiptu je javno zdravstvo jako loše, a liječnici koji imaju privatnu praksu većini ljudi, zbog cijena njihovih usluga, nedostupni. Meni je bilo neobično da ovdje, premda imate privatni sektor, čak i ako ste spremni platiti na kraju ćete za razne ozbiljne probleme ipak završiti u javnom sektoru.”
Nije joj sasvim jasan niti odnos Hrvata prema religiji. “Jer, srećem ljude koji se izjašnjavaju ateistima, ali i dalje krste djecu, vjenčavaju se u crkvi, djecu šalju na vjeronauk… Religija je ovdje, koliko vidim, često više socijalna negoli duhovna komponenta. U Egiptu vjernici mole svaki dan, ovdje pak mnogi vjernici idu u crkvu dva puta godišnje, a mnogi koji kažu da nisu niti sigurni je li Isus postojao paze da u crkvi obave sve sakramente.”
Na blogu strancima objašnjava gdje sve i kako mogu učiti hrvatski, govori o planinarskim stazama u okolici, pojašnjava razne kulturološke stvari.
Što je bilo najteže pri selidbi u Zagreb? “Jezik”, kaže bez i sekunde dvojbe. Odmah po dolasku upisala je hrvatski za strance što ga na zagrebačkom Filozofskom fakultetu drže na Croaticumu. “No, njihov mi je tempo bio prebrz, nisam to mogla pratiti. Svaki dan puno novih riječi a da nemaš stvarnu mogućnost to što naučiš i vježbati u govoru, da ti to sjedne. Prošla sam ja tečaj, dobila i dobre ocjene, ali rekla bih da sam tek sad počela polako govoriti.”
Odnedavno volontira u udruzi Vestigium, koja ima puno aktivnosti usmjerenih na zdrav život i zdravu hranu. Tamo je svaki ponedjeljak. Prodaje organsku hranu, koja dolazi s obližnjih OPG-ova. “Ali, problem je što mi većina ljudi odgovara na engleskom, iako se ja njima obratim na hrvatskom. Valjda misle da mi je tako lakše. I jest, lakše je, premda bih radije da mi govore na hrvatskom, jer to je jedini način da naučim vaš jezik, ne želim dovijeka u Hrvatskoj komunicirati engleskim jezikom.”
Hrvatski sad najčešće govori kući, sa suprugom. “To je odnedavno. Dosad smo komunicirali engleski, a i sad, ako nemamo vremena, ako treba nešto na brzinu dogovoriti ili riješiti, s hrvatskog prebacimo na engleski. Dala sam si još godinu dana da progovorim vaš jezik, ne fluentno, ali da razumijem dobro, da mogu svakodnevne stvari rješavati na hrvatskom.”
Nedostaje li joj Egipat? Zadnji put tamo je bila prije 2015. “Nedostaje mi more u Sharm el Sheiku, tamo sam živjela. Bila sam po jadranskoj obali, ali to je drugačije. U Egiptu pijesak ide duboko u more. Nedostaje mi sunce. Evo, u Hrvatskoj već u rujnu zahladi kao da je zima. Meni je bilo hladno i u Kairu, zato sam se i preselila u Sharm el Sheik.”
Žal za arapskom hranom
Donedavno joj je nedostajala arapska hrana. “S tim, recimo, nisam imala problema u Portugalu, Mađarskoj, Belgiji … ovdje da. No, sad je lakše jer se u međuvremenu otvorio Habibi Orient, dućan u kojem prodaju arapske proizvode, tamo sam nedavno našla bamiju, doduše zaleđenu, ali nema veze.”
Za sebe kaže da se u arapskom svijetu osjećala ponešto drugačijom, donekle neuklopljenom, ali da je tako i u Europi. Zanimaju je, govori, stvari koje su “čudne, drugačije, nove, neistražene. Ne zato da bih ja bila drugačija, već stoga što sam takva kakva jesam. Kakva god to bila”. Nije ni čudno da je svoj blog nazvala - Unique. Na njemu, među ostalim, gradi alternativni svijet za one koji se ne uklapaju u ladice, ljude koji imaju neuobičajene i zanimljive ideje i stavove “… jer slijediti ono što je općeprihvaćeno, ono što ljudi obično nazivaju ‘normalnim’ doživljava se pozitivnim, ali biti drugačiji traži puno hrabrosti. Voljela bih da netko gledajući moje uratke bude ohrabren, da dobije inspiraciju, da bude motiviran i da onim što radim otvorim prostor da ljudi bolje i lakše prihvaćaju one koji su od njih drugačiji”, kaže dok sjedimo u njezinu zagrebačkom stanu.
Na Unique Zagreb je link na više filmova koje Khalili objavljuje na svom internetskom kanalu Unique TV, primjerice film o Belgijancu koji je desetljećima naturist, a koji i kod kuće preferira biti bez odjeće. Odjeću jedino oblači kad izlazi. Govori o tome kao ljudi često miješaju seksualnost i nudizam.
Napravila je i 11-minutni film o životu kako ga vidi čovjek koji je rođen slijep, snimljen u Mađarskoj, baš kao i film o troje djece koji su odrasli među sljedbenicima Hare Krišne. U Bruxellesu je snimila film o traženju partnera preko interneta, nedaleko od Zagreba priču o hinduistu i fizičaru Sumitanandi Avadhurai koji govori o snazi meditacije.
Theresa Khalil u Zagrebu besplatno podučava kako snimiti dokumentarac, daje uputstva zainteresiranima.
Na Fokaira kanalu (http://www.theresakhalil.com/fokaira-channel) na arapskom i engleskom dijeli svoja životna iskustva – pa tako govori o organskoj i GMO hrani, prednostima i otegotnim okolnostima udaje za Europljanina, Facebooku, Kairu, Zagrebu…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....