„Meni je tog 7. lipnja 1993. u 17.20 vrijeme stalo, a toliko su brzo prošla ta tri desetljeća da je to nevjerojatno. Svi su dani teški, ali ima nekih koju su teži. I onda tog časa kada čovjek misli da potone, Dražen dođe u san. On kao vječni dječak. Njegov osmijeh. Iduće godine bi imao 60 godina i mislim da bi u njemu uvijek ostalo to dijete s osmijehom koje želi usrećiti ljude što mu je bilo najvažnije. Nisu ga zanimali ni novac, ni medalje ni trofeji”, kazala je u Briefingu Biserka Petrović, majka Dražena Petrovića.
„Za majku nema težeg nego da izgubi dijete. Ima majki koje su izgubile i dvoje ili troje djece i ostale na životu. Otvori se nešto u mozgu što vas štiti od boli. Kada radite nešto, manje ćete patiti nego da sjedite i razmišljate”, tvrdi Biserka Petrović dodajući da si je zacrtala napraviti još puno toga, a među prioritetima joj je igrani film o Draženovom životu u režiji Danila Šerbedžije. Iako zna tko će biti glavni glumci, ne smije otkrivati imena, ali priznaje da je zadovoljna izborom i glumice koja će igrati nju kao i glumca koji će utjeloviti njezinog sina.
„Njihova je sličnost velika, no hoće li uspjeti prenijeti njegovu emociju, to ćemo vidjeti. Ja sam prvo htjela da Dražena glumi moj unuk Marko, Acin sin koji mu jako sliči, no on nije smatrao da može odglumiti svog strica iako dobro igra košarku. On sada radi u Muzeju Dražen Petrović, vodi grupe posjetitelja, jako dobro to radi i to mi puno znači. Ja vodim Zakladu Dražen Petrović. Ljudi se iznenade kada me vide u muzeju. No, ja dok hodam ovom Zemljom tako će biti. Zato sam i htjela da netko iz obitelji to nastavi”, govori Biserka Petrović.
CIJELU EPIZODU ‘BRIEFINGA‘ S BISERKOM PETROVIĆ POGLEDAJTE NA KRAJU TEKSTA
Otkriva nam i kako će se Draženov muzej uskoro otvoriti i u Šibeniku u stanu u kojem su živjeli u Ulici Petra Preradovića 3, ispred koje su danas Draženov koš i legendarni bijeli golf dizelaš sa šibenskim tablicama, njegov prvi automobili koji je ona vozila do prije nekoliko godina. Bila je, dodaje, trudna s Draženom, kada su tamo doselili i soba u kojoj su bila braća košarkaši danas izgleda identično kao i u vrijeme kada su oni u njoj spavali, a tamo su i sve medalje koje su osvojili u Šibeniku.
„U Šibeniku turiste najviše zanimaju katedrala, tvrđave i Dražen. On je ostao taj naš mali kako ga zovu Šibenčani. Dražen je puno toga naslijedio od oca. Nije puno pričao, ali je uvijek mislio nešto. Ovo još nisam nikad pričala: Kao šef policije u Šibeniku moj je suprug uvijek pomagao mladim ljudima koji su završili na krivom putu, recimo kada bi izašli iz zatvora, odveo bi ih u Crveni križ da se obuku i našao im zaposlenje. Dražen me je jednom pitao zašto im tata pomaže kada su oni zločesti. A ja sam mu rekla da im tata pomaže da izađu na pravi put. Takav je bio moj suprug. Dražen je pokupio sve najbolje i od oca i od majke. Kada je dao 62 koša za Real u Ateni pa su ga novinari pitali kako je to uspio, on je rekao da to pitaju njegovu mamu koja je pila slanu i slatku vodu jer se rijeka Krka ulijevala u jezero i miješala s morem. Mi smo se doma smijali kako sam ja pila tu vodu iz bunara. To su sve novine u Španjolskoj prenijele”, priča Biserka Petrović pa se prisjeća da je, kada je Dražen prešao u Cibonu, radila u Gradskoj knjižnici u Šibeniku na dječjem odjelu i svaki petak vlakom putovala u Zagreb da mu opere rublje i u nedjelju navečer se vraćala kući.
Dražen je u to vrijeme intenzivne košarkaške karijere dao i prve dvije godine na Pravnom fakultetu.
„Pokojni profesor Šeparović mi je pričao da su studenti dolazili slušati Draženove ispite da vide zna li on ili mu se pokloni ocjena. No, Dražen se ne bi pojavio na ispitu ako se ne bi spremio. Ne mogu ga zamisliti kao pravnika. Više ga vidim kao humanitarca. Mislim da ne bi bio trener, nego bi radio nešto da pomaže ljudima”, kaže Draženova majka dodajući kako je on nalazio vremena i za izlaske u Saloon i djevojke.
„Njegova najveća ljubav je bila Renata s kojom je bio četiri godine. Onda je bila Sanja, pjevačica Novih fosila s kojom sam i danas u dobrim odnosima. Renata je bila kod njega i u Madridu i u Americi. Kada bi ona otišla, došli bi suprug i ja. Nismo htjeli da bude usamljen. Kad je prije dvije godine umro moj suprug, javila mi se Renata. Ona se udala za Šibenčanina, odvjetnika, sina Draženovog prvog trenera Škarice. Kao da je netko sve povezao. Čudesna priča”, priča Biserka Petrović. Otkrila nam je i da piše knjigu o svom životu, djetinjstvu, odgoju djece i suprugu koja će imati naslov „Tri života jedne žene”. Često piše u svom uredu u Muzeju kada nema posjetitelja, a trenutno opisuje Acin život, a on je mnoge u Šibeniku, pa tako i svog brata, zarazio košarkom.
„Kada je Dražen u Šibeniku već postao zvijezda, jednom je došao kod mene u knjižnicu i ja sam jednom djetetu naplaćivala zakasninu. On mi je kazao: ‘Mama, nije on htio knjigu ukrasti, nego je zaboravio vratiti‘. Ja od tada više nikad nisam naplatila djetetu. Ja sam nekad o njega učila, vjerujte mi. Jednom sam se posvađala sa susjedom, nešto bez veze kako se žene zakvače, a on mi kaže: ‘Zašto se teti nisi nasmijala, više ti nikad to ne bi napravila. Ne možeš, mama, nikoga mijenjati. Ako s nekim ne možeš, makni se‘. U djetinjstvu smo ga svi štitili. Stariji brat se o njemu brinuo kao da mu je otac. Mazili smo ga kao da smo znali da će s nama biti kratko”, priznaje Biserka Petrović pa nam priča i anegdotu iz Portlanda, iz vremena kada Draženu nisu dali da puno igra.
„Ja kuham ručak, a Dražen stoji na balkonu na koji je sletio golub i pita ga: ‘Jesi mi došao reći da ću večeras igrati?‘ To mu je bio najteži period u životu”, prisjeća se Biserka Petrović.