Rekonstrukcija starih objekata kao odgovor na krizu u arhitekturi

Iako je šira javnost arhitekta Dinka Peračića upoznala s prošlogodišnjim nagrađivanim projektom Tržnice i ribarnice u Vodicama, on već dulji niz godina, zajedno s Mirandom Veljačić, čini okosnicu Platforme 9,81, društveno angažirane grupe arhitekata s nizom projekata iza sebe na tom polju. Peračić, Miranda Veljačić, Slaven Tolj, umjetnik koji je na čelu riječkog MMSU i jedan od ključnih ljudi projekta Rijeka Europska pijestolnica kulture 2020., te Emina Višnić, koja je na čelu zagrebačkog Pogona Jedinstvo, kustosi su Hrvatskog paviljona na ovogodišnjem 15. Bijenalu arhitekture u Veneciji.

Slaven Tolj, Miranda Veljačić, Emina Višnić i Dinko Peračić

Izložba u Hrvatskom paviljonu otvara se danas, a na njoj su predstavljena tri projekta: rekonstrukcija riječkog MMSU, zagrebačke Tvornice Jedinstvo i Doma mladih u Splitu kao odgovor na temu Bijenala “Izvještaj s bojišnice”, o kriznoj situaciji arhitekture.

Izvještaj s bojišnice

Obilasci su započeli jučer, svaka od zemalja ima po pola sata da se predstavi, a vrlo je dobra vijest za Hrvatsku koja godinama muku muči s prostorom, jer vlastitog paviljona nema (još od raspada Jugoslavije), da je ove godine dobila prostor, ponovno u Arsenalu, gdje izlažu i oni umjetnici koje je direktno odabrao glavni izbornik, društveno angažirani arhitekt Alejando Aravena.

Pogon Jedinstvo u Zagrebu

Obrazlažući temu Bijenala Aravena tvrdi, i sasvim je u pravu, da je arhitektura izgubila svaki dodir sa stvarnosti te su arhitekti stoga pozvani ne samo da “izvještavaju s bojišnice” već, konkretno, pokažu i svoje neposredno iskustvo kako “djeluju na toj bojišnici”. U skladu s time, naziv je hrvatskog nastupa “to trebamo - to radimo”, a sva tri su projekta, za MMSU, Jedinstvo i Dom mladih, prijedlozi, s više ili manje konkretnim obećanjima.

Dom mladih u Splitu

“Naši su projekti vrlo realni”, tvrdi na to Dinko Peračić, “i pokazuju kako se odvija stvarni život”.

Autori su u postavu napravili svojevrsne makete triju institucija, presjek kroz sadržaj svake pojedine od njih, pa se isprepliću primjerice Džamonjina skulptura Metalca i Kožarićeva Čovjeka koji hoda.

Šansa za Benčić

Tri građevine koje su centar izložbe autori izložbe tumače na sljedeći način: “Riječ je o pretvaranju onih građevina koje nisu ispunile svoju primarnu svrhu ili nikada nisu bile korištene kao što je planirano, u mjesta intenzivne kulturne produkcije i socijalnih interakcija”. Nastavljaju, dalje, kako ih zanimaju “oni prostori koji se koriste za opće, društveno dobro”.

'Rikard Benčić' u Rijeci

U Rijeci koristimo, kaže Dinko Peračić, iskustva prethodnih projekata za nezavisnu kulturu. “Ne treba čekati”, dodaje, “idealne uvjete da se useli u prostor, jer može se dogoditi da idealnih uvjeta još dugo ne bude, u prostor se useljavamo postepeno.”

Najviše šanse, po svojoj prilici, ima Muzej moderne i suvremene umjetnosti u tzv. H-objektu u nekadašnjem prostoru tvornice Rikard Benčić u Rijeci, jer je sada jedan od glavnih projekata za Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine. Trenutačni je prostor, koji je unajmljen na zadnjem katu knjižnice, podsjetimo, neadekvatan za šire programe. Prikazuje se, dakle, sadržaj budućeg muzeja, Džamonjina skulptura Metalca smještena je u maketi izloženoj na Bijenalu u lift, kako bi se pokazao način na koji će se odvijati budući transport umjetnina, sve je vrlo promišljeno, kako bi kroz postav posjetitelj dobio sliku.

Dom mladih u Splitu

Drugi je projekt Dom mladih u Splitu za koji je bivša ministrica Andrea Zlatar Violić svojedobno obećala deset milijuna eura za obnovu, no to se nije dogodilo, a obećanja je bilo i prije te ministrice. Dinko Peračić na to tvrdi kako je “Dom mladih, predimenzionirani kulturni centar iz socijalističkih vremena, obećanje da će mladi i drugi građani Splita dobiti mjesto za svoju suvremenu kulturu i umjetnost staro je trideset godina”. Zbog te njezine predimenzioniranosti, dodaje Peračić, mnogi kad je prvi put ugledaju kažu kako bi je trebalo rušiti, no našli su načina da zgrada funkcionira u službi kulture, tako da je podijeljena u cjeline jer je to bio jedini način za nositi se s njezinim dimenzijama. Novaca nema za njezino dovršenje, unatoč i dobroj volji i mnogim obećanjima, međutim zgrada se koristi, uselilo se u nju dok je bila u sirovom roh-bau stanju, što najbolje pokazuje razinu ove potrebe i spremnosti za stvaranje kulture.

Što se tiče Pogona Jedinstvo, riječ je o pogonu nezavisne kulture koji funkcionira gotovo besprijekorno, no prostor je postao pretijesan. Izložen je projekt rekonstrukcije koji potpisuju Dinko Peračić i Miranda Veljačić. Čitava je koncepcija važna, tumači Emina Višnić, jer na konkretnom primjeru pokazuje kako izgleda zajednički rad mnogih disciplina.