Dugo bih morao objašnjavati zašto sam pomislio da je loša ideja da piše knjigu za djecu. Pokušao sam ga odvratiti pogledom, izrazom lica, možda sam mu nešto u tom smislu i rekao, ali svakako sam se ponadao da od toga ništa neće biti. Ante, crni Ante, književnost za djecu je ozbiljna stvar, nije to šala! Književnost za djecu je, barem kada smo mi u pitanju, tradicionalno, već stotinu i dvadeset godina, ili barem od 1945, utočište za najgore. Tu bi se udomili, pa bi pisali, i pišu, oni koji prethodno ne bi bili u stanju pisati normalne sonete i romane.
Sredina bi ih izopćila, gurnula na kraj kolone, pretvorila u dječje pisce, i oni bi do kraja života vrijedno obilazili škole, širili svoj pedagoški utjecaj, stvarali za najmlađe i odvraćali buduće odrasle od bilo kakve književnosti. Moraju ljudi od nečega živjeti. Te fragilne ženske, ti simpatični muškići, infantilnih osmijeha, u smiješnim sakoima, da se i preko osmijeha i sakoa približe svojoj publici. I onda, Ante, što ti, nakon svega, i to treba da se nađeš među njima? I još među onim klasičićima, nekadašnjim tvojim fakovcima, koji bi također da se istaknu među djecom, nakon što su se već istakli kod odraslih? Nemoj to, pusti ih!
Književnost za djecu je, istina, teritorij i nekih među najvećima koji su na ovim jezicima pisali: ako bih nekoga spominjao u istoj rečenici s Krležom, premda je po svemu, osim po bezmjernom talentu i unutarnjoj ljepoti, na drugoj strani od njega, bila bi to Ivana Brlić Mažuranić. Ali nisi, valjda, nesretniče, umislio da ćeš napisati “Priče iz davnine”? Kosmos našeg djetinjstva, i još malo šire, i još malo veće, književnost koja neće biti usporediva ni s jednom drugom, stvorio je Branko Ćopić. Ali nisi ti, moj Ante, Ćopić.
Talente nije pristojno uspoređivati, ali nisi ti ni tako nesretan, ni toliko voljen. A onda Duško Radović, pa Ivan Kušan, Ahmet Hromadžić - za njega, možda, nisi ni čuo - pa “Strašna djeca” Gorana Babića, knjiga koju ćeš teško naći, jer je svojedobno bila skoro pa zabranjena. Zamisli, dječja knjiga pa zabranjena!… Ostavi se, jadan, toga. Književnost za djecu ili je previsoko, ili je prenisko, nemoj se u nju petljati.
Ponešto sam od toga samo pomislio, ponešto sam mu sugerirao, a ponešto i rekao, ali Ante Tomić je proveo svoje. Ideja, koju je iznio odmah na početku, bila je ova: čvorak Đuro, ptičica koja se plaši visine. I što dalje? Ne treba dalje, to je zapravo sasvim dovoljno. I za dobro, i za loše, i za previsoko, i za prenisko.
Rukopis sam pročitao prije nekoliko mjeseci, i priznao sam mu da sam se prevario. Ustvari, ništa mu nisam priznavao, jer me Ante nije ni slušao. Ili nije upamtio što sam mu govorio. A onda sam ovog utorka, da zapišemo i datum: 22. rujna 2020, u knjižari Znanje kupio za 139 svojih kuna “Đuru Hodalicu”, sjeo ispred Buldoga, u Bogovićevoj, stol pokraj troje tinejdžera, dvije cure i jednog dečka, koji su vrlo upućeno raspravljali o seksu, pročitao po drugi put knjigu i, valja i to priznati, poskrivaćki se rasplakao.
U osnovi, vrlo zanimljiva, suvremena scena: djevojčurak sivo-ružičaste frizure - ta grozna boja sad je izgleda moderna - ljepookoj prijateljici i mršavom, prištavom i nerazvijenom dječarcu, pripovijeda o oralnom seksu nad razrednim drugom koji joj se uopće ne sviđa, ali… (o tome, možda, drugom prigodom), dok sredovječni, sijedi muškarac za susjednim stolom plače s rasklopljenom dječjom slikovnicom u rukama.
Rasplakao me je, pretpostavit ćete, ganutljiv kraj. Pritom starinski hepiend. Ali ne bih govorio o kraju, nego o onom što je prethodilo. “Đuro Hodalica” je, odraslo govoreći, knjiga o nekoliko važnih, cjeloživotnih tema: knjiga o fobiji i o traumi iz koje je neotklonjiv strah nastao, knjiga o vršnjačkom i svakom drugom zlostavljanju, knjiga o izdvojenosti, izoliranosti, bojkotiranosti, manjinstvu, i, što ovog preraslog čitatelja možda i najviše dirne, knjiga o praštanju.
Pritom, Ante Tomić nije pisac s predumišljajem, premda je samog sebe uvjerio da je sve unaprijed smislio. I što je još mnogo važnije: ako je, možda, i imao neku ideju da se svojim čitateljima obrati s visine, da im nešto popuje, da im pomoću književnosti objašnjava što je za njih dobro, a što loše, sama ga je priča, dok ju je pričao, prevarila, i odvela na svoju stranu, pa je sve što je u “Đuri Hodalici” ispričao, i kao tema, i kao pouka, proizašlo iz nje same, sve je nastalo po svetoj i neumitnoj logici književnosti, a ne po pedagoškom nalogu i htijenju njezina autora.
Ali nešto je tu još važnije. Umjesto da, kako je to naumio, i kako mi je na početku priopćio, napiše knjigu za djecu, Ante Tomić napisao je autobiografsku alegoriju. Ono što je za Knausgaarda “Moja borba”, to je za njega “Đuro Hodalica”.
Umjesto da se s pedagoških visina i s pedofilskom nježnošću obraća sitnoj dječici, podcjenjujući njihovu inteligenciju, on je, kao što su činili veliki pisci, pisao o sebi, iz možda i jedine još moguće i raspoložive perspektive, pretvorivši se u čvorka i u dijete. Ono što na takav način nastaje, ima osnovno svojstvo Ćopićevih kanonskih djela, “Priča iz davnine”, Twainovih dječjih knjiga, bajki Oscara Wildea, Radovićeve i Babićeve poezije za djecu: mogu ga s jednakim mentalnim i emocionalnim angažmanom čitati i odrasli.
Dakle, što se Đuri dogodilo: kao mali se sa sestrom natezao oko crva kojeg im je majka donijela za ručak, on je vukao na svoju stranu, ona na svoju, sestra je crva pustila, pa je Đuro ispao iz gnijezda. E sad, kako vratiti ptiče koje je ispalo iz gnijezda? Uglavnom nikako. Đuro se naselio u duplju u dnu stabla, tu ga je majka obilazila, donosila mu hranu, tu je odrastao mimo obitelji, a pomalo i mimo svijeta. I nije taj pad iz gnijezda prošao bez posljedica. Pa kako to biva u stihu jednoga našeg velikog pjesnika - a vi se potrudite saznati kojeg - “I traume što naume/ to i bude”, Đuro se panično plašio visine.
Tomić se svojski potrudio da obrazloži i opravda strahove svog junaka, da bi zatim na njima, na tim strahovima i traumama, sagradio priču koja niti prati pedagoške naloge dječje književnosti, a ni pogubna pravila života u ovom našem nesretnom svijetu. Od strahova smo načinjeni, strahovima smo vođeni kroz život, strahovi su nam, na kraju svih krajeva, sudbina, grob i grobni epitaf. Pritom, kad si ptica, pa još čvorak, proleterska sitna ptica, nemaš pravo na strah od visine.
Ako se kao čvorak plašiš visine, nemaš baš nikakvih šansi u životu. I zaista, Đuro je nagrabusio! Otac, kakav već jest čvorčiji otac, ali kakvi već jesu tradicionalni i patrijarhalni očevi s dinarskog masiva, niti se brinuo za obitelj, niti ga je u crte takla Đurina trauma. Odmah je on rekao da treba dići ruke od njega, jer ima tu i druge djece, i da Đuro neće preživjeti sa strahom od visine. Majka, međutim, ni da čuje!
Ona se Đure ne odriče, ne prepušta ga njegovoj tužnoj sudbini. Tu je Tomić nepopravljivi romantik i tradicionalist: lik majke jedini je tabu u “Đuri Hodalici”, dobra, posvećena i požrtvovna, majka ne napušta svoju djecu. Oprostit ću Tomiću takvu majku, premda ne baš lako, na majci započinje i na majci završava taj njegov nepopravljivi konzervativizam, ali neka to bude konzervativizam jednoga Johnnyja Casha. I neka u svijetu bez stereotipa ostane da živi barem stereotip dobre i požrtvovne majke. Premda i ona krilima sakrije pogled i zatvori oči, kada nesretnog Đuru po ispadanju iz gnijezda treba da pojede mačak Leo. U tom trenutku i ona odustaje, i povinuje se za logikom života i svijeta. Tada i nastaje Đurina cjeloživotna trauma, iz majčinog se odustajanja rodi strah od visine.
Ono što je, međutim, kod Tomića i plemenito, i književno efektno, i u nekom višem smislu istinito, ono čime on ne iznevjerava svog čitatelja, odsustvo je agresivnog, nasilnog, aktivističkog pozitivizma, kakvim obiluje dječja književnost. Trauma neće nestati, strah neće biti izliječen, nego će Đuro, onakav kakav jest, nastaviti da živi s onim što ima. I takav će, fobičan, uplašen, traumatiziran učiniti nešto što nije bio u stanju učiniti nitko drugi. Ali ne zato što je u međuvremenu postao neustrašiv, nego zato što je, za razliku od svih drugih, naučio živjeti i umirati sa svojom patnjom.
Naravno, nije Tomić to baš tako rekao. A možda pisac i nije svjestan što je zapravo napisao. Kao što, vjerojatno, nije: samo su loši pisci pametniji od svojih knjiga. “Đuro Hodalica” je, uz sve drugo, i priča o žrtvovanju za nekog tko te povrijedio najviše u životu. Pisac pritom ne lamentira o smislu žrtve, ne objašnjava on ni djeci ni sebi zašto bi takvo što trebalo činiti.
Pomalo je u tome i fatalizma svakodnevice: dogodi se tako da u trenutku učiniš herojsko djelo, za kakvo u načelu, kao ni u svim drugim trenucima svoga života, ne bi bio spreman…
Đuru Hodalicu nacrtao je Tomislav Torjanac, on je u cjelini likovno oblikovao ovu knjigu, a objavila ju je Hena com. Torjanac, kako to već biva u njegovom slučaju, nije, međutim, puki ilustrator piščevih zamisli, nego je sukreator lika Đure Hodalice, i sveg Đurinog svijeta. Na niz koji je započeo s Andersenom, Grigorom Vitezom i Ratkom Zvrkom, a nastavio s čudnovatim “Mačkom i vragom” Jamesa Joycea, na malo drukčiji način nastavlja se ova knjiga. Osim što ovo nije klasična slikovnica - jer je u knjizi mnogo više teksta nego u slikovnici - ni nakladnik nije za Torjanca uobičajeni Mozaik knjiga, što je, na kraju, i šteta, jer je ova knjiga u tehničkom smislu izvedena ispod te razine.
Tiskanje knjiga, pogotovo ovakvih, nije nešto što bi se moglo povjeriti baš svakoj tiskari, niti baš svatko može biti tehnički urednik. (Istina, u slučaju “Đure Hodalice” nigdje ne piše naziv tiskare, ni ime tehničkog urednika, no zdrava je pretpostavka da i jedno i drugo postoji.) Ali možda to i nije toliko važno: ako ubuduće bude hrvatske kulture, književnosti i izdavaštva, ako crna rupa ne proguta i nas i našeg virusa, bit će još mnogo izdanja Tomićeve i Torjančeve knjige, pa će biti i potpisanih i kompetentnih tehničkih urednika, tiskara, izdavača…
I tako sam se, protivno svojoj mrzovolji, prevario u Tomiću. Osim što sam ga nedovoljno ozbiljno shvatio, kao da sam u međuvremenu stigao zaboraviti da književnost, svejedno hoće li je netko poslije namijeniti djeci ili odraslima, ne nastaje po piščevoj svjesnoj volji i namjeri. Uvijek se tu nešto izmakne, pomjeri i tako namjesti da biva iznevjerena namjera pisca, i da priča krene mimo njegove volje. Teško onima čija je volja jača od priče. Ustvari, teško njihovim čitateljima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....