LIDIJA DEDUŠ

DOBITNICA NAGRADE ZA KNJIŽEVNOST NA DRUŠTVENIM MREŽAMA Poeziju ne mogu pisati sretni ljudi jer dolazi iz onog što je najviše razoreno nakon potresa

Lidija Deduš, književnica iz Varaždina
 Željko Hajdinjak / CROPIX

Lidija Deduš ovogodišnja je dobitnica u nas sve vidljivije nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama.

Post scriptum dodjeljuje se četvrtu godinu, na društvenim se mrežama piše sve više, i odavno je ozbiljno dovedena u pitanje predrasuda da ono što se objavljuje na društvenim mrežama nije kvalitetno pisanje. Deduš je rođena u Banjoj Luci, odrasla u Sarajevu, s petnaest je kao izbjeglica došla u Maruševec, selo nedaleko od Varaždina, živjeti s bakom i djedom, baš to vrijeme odrastanja puno je tematizirala u svojem dosadašnjem pisanju.

Lani je pobijedila i na natječaju izdavačke kuće Treći trg iz Beograda, izdali su joj zbirku poezije “Apatridi i ostale čudne ličnosti”, koja je također dobrim dijelom prvo objavljena na Facebooku.

“Ta je zbirka nastala iz pjesama koje su se pisale u životnom periodu emocionalno sličnom onom neposredno nakon rata, s početkom izbjeglištva, promjene sredine, gubitka doma i slabljenja obiteljskih veza, kad sam osjetila potrebu da se ogolim do kraja i konačno ispričam priču koja mi se podsvjesno slagala godinama.

Engleski prijevod

Nažalost, ja sam duboko uvjerena da sretni ljudi ne mogu pisati poeziju, i da ne pišu poeziju, jer ona dolazi iz onog područja nas koje je najviše razoreno nakon potresa. Moj potres bio je rat, a kao što to nakon potresa bude, prvo neko vrijeme sve bude zatrpano, zatim se polako uspostavlja red, a nakon reda počinje sadnja i gradnja”, kaže pa dodaje: “’Apatridi’ su tekstualno nastajali u takvoj jednoj obnovi, kad sam mogla početi pisati o stvarima koje su me dugo mučile, ali ispočetka to nije bila zbirka niti su te pjesme imale zajedničku nit.

S vremenom, kako su nastajale, individualno i nepovezano, uočila sam da se kroz sve provlači poveznica za koju se ispostavilo da je pokušaj prikaza preživljavanja ostatka života osobe na rubu gubitka identiteta. Tako je zbirka dobila ime. U zbirci su četiri cjeline, u prvoj su pjesme koje govore o ratu i emocionalnoj devastaciji koju on prouzrokuje kod moje lirske junakinje, a preostale tri cjeline pokušaj su krpanja života u kojem se ona pokušava snaći, ali joj to, čini se, baš i ne polazi za rukom.”

Slučaj je htio da su pjesme prije prevedene na engleski negoli je zbirka izašla u originalu.

“Prije izlaska zbirke, neke od pjesama bile su objavljene na web portalu Strane. Njihov suradnik, Mirza Purić, ujedno i dugogodišnji suradnik časopisa Europe Now sveučilišta Columbia iz New Yorka, na kojem su prijevodi pjesama kasnije objavljeni, javio mi se mailom da već ima spremne prijevode nekih pjesama i da moli moje dopuštenje da budu objavljene u broju koji tematizira poeziju pjesnika Srednje i Istočne Europe. Tako su pjesme prevedene na engleski prije nego što je zbirka bila uopće poslana na natječaj.”

Interakcija s publikom

Pjesme i kraću prozu na Facebooku objavljuje godinama, za nagrada Post Scriptum kaže da je “svojevrsna kruna radu i vremenu provedenom u interakciji s ljudima na toj platformi. Veseli me razvoj tog puta - nešto što je počelo kao stidljivo objavljivanje tekstova za koje nisam bila sigurna mogu li se okvalificirati kao vrijedni, razvilo se u ozbiljan književni angažman. Zbirka koja će uslijediti nakon nagrade Post Scriptum bit će sasvim drugačija od ‘Apatrida’: tematski, formom, emocijom i atmosferom.

Gledano unatrag, put je bio šarolik; direktna interakcija s publikom, ako se tako može nazvati kritična masa prijatelja koji me prate, dala je puno manevarskog prostora za razvijanje teksta pa mislim da je ova nagrada ne samo nagrada meni, nego svima nama koji smo sudjelovali u njegovom nastajanju. Puno ljepote ima u tom zajedništvu; na Facebooku sam susrela i upoznala druge pisce od kojih sam učila, saznala sam za nove autore, čitala njihove tekstove, tražila srodan senzibilitet, pronalazila emociju koja mi je bliska. Pisanje nikad nije jednosmjeran proces, uložen trud neće biti nagrađen ako nema povratne informacije i mislim da je to ono što, u srži, čini ovu nagradu vrijednom. I naravno, stručnost žirija koji je prepoznao moj rad, i rad drugih nagrađenih, kao vrijedan te nagrade.“ Govoreći o vlastitom porivu na pisanje, kaže:

Unutarnji monolozi

“Upravo čitam zadnji tom Knausgaardove ‘Moje borbe’ i fascinirana sam lakoćom kojom se daje čitateljima i javnosti, a da istovremeno ništa ne gubi na integritetu. Čitajući tu njegovu sagu vraćale su mi se slike vlastitog odrastanja: djetinjstvo sam provela u gradu, mladost na selu, prvi dio života s roditeljima, zatim dio života s babom i dedom, u različitim metodama odgoja, u stvaranju kućnih pravila koja nisu uvijek bila korisna ni dobra. Zatim, tu je i prijelomni događaj u mom životu - rat, koji ne samo da mi je promijenio smjer života, nego je potpuno poništio sliku svijeta koja se stvarala tokom djetinjstva kroz odgoj i interakciju s okolinom.

Kad se jednom nešto takvo desi, čovjek postane zbunjen i ne može više znati jesu li one vrijednosti koje je stekao kao dijete još uvijek na snazi, ili je, suprotno odgoju i obrazovanju, dozvoljeno baš sve, pa i ono najgore u nama. Kako sam ja kao vrlo mlada iskusila tu promjenu, rano sam počela preispitivati svoju uvjerenost u idealnu obitelj, a moja obitelj je spadala u takvu, jer dječje granice uglavnom sežu samo do mjesta do kojeg im dozvole roditelji, i što sam dublje kopala, to sam više uviđala koliko se razlikujem od druge djece. S godinama sam te eksperimente primjenjivala na, uglavnom, sve ljude s kojima sam dolazila u kontakt.

Tako je, otprilike, počelo i moje književno izražavanje. Mali eksperiment kroz koji sam ispočetka pokušavala sastaviti sitne logičke cjeline u jednu veću i smislenu. Ti unutarnji monolozi, traženje svog mjesta u svijetu, počeli su i prije rata, ali s izbjeglištvom i promjenom sredine, mentaliteta, načina komunikacije, došli su više do izražaja. Pa sam počela pisati. Pisanje nije liječenje trauma, ili terapija kojoj se podvrgavamo da bismo se osjećali bolje, ili da bi nam rastao ego. Za to postoje psiholozi i psihijatri. Pisanje je čin dijeljenja iskustava, da bismo drugima rekli: niste sami, ima nas još, pametnih, ludih, smiješnih, tužnih, depresivnih, i evo, dijelimo s vama svoje iskustvo. Čitanje je terapija i edukacija i kad čitamo, moramo biti iskreni prema sebi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. studeni 2024 17:24