TEATAR &TD

TOMISLAV ČADEŽ O 'KOMPASU' Dvije plesačice zrelo su i drsko odigrale maštovitu predstavu. I vidjeli smo jedan prizor prvi put u kazalištu...

 Damir Žižić

Lijepu iliti, stilski obilježeno, jako lijepu plesnu predstavu “Kompas” premijerno su izveli u Teatru &TD. Posrijedi je autorski projekt, međunarodni, švicarske koreografkinje Simone Aughterlony i dvije domaće snage: plesačice Petre Hrašćanec i redatelja Saše Božića.

Prve dvije su izvođačice i ovu su jednosatnu, maštovitu i konkretnu predstavu odigrale koliko zrelo toliko drsko.

Performing Europe 2020

Suvremeni ples u nas zanima veoma malo ljudi pa je logično da se za ovakav projekt novac skuplja s raznih strana. Ovdje je na djelu koprodukcija umjetničke organizacije Verein für Allgemeines Wohl, Studentskog centra u Zagrebu - Kulture promjene - Teatra &TD, a sve u sklopu projekta apap-Performing Europe 2020 uz potporu Programa Kreativna Europa Europske unije i Međunarodnog koprodukcijskog fonda Goethe-Instituta.

Jednosatna dakle predstava s dvije plesačice/glumice nadobudan je projekt već po sebi. Bez obzira na to što se predstavlja, mnogo je to vremena za dva tijela. No ovdje je zbivanje toliko sugestivno da zaboraviš kako njih dvije ni riječ nisu izustile, štoviše, čini ti se da sad šute, ali da su prije govorile.

Nepostojeća granica

Prostor crne kutije &TD-ove pozornice, čiji prednji dio zauzima maleno, nakošeno gledalište, osvojile su prije svega snažnom, izraženom prisutnošću. Zvuči paradoksalno, ali tako je, najteže je na sceni postojati kao eto stvarnost koja se nudi iza iluzije. Njih dvije plešu egzistencijalnu etidu o samoći, oslonjene na narativ o Odiseju, mušku priču par excellence, o lutanju i iskrcavanju. Ovdje se to lutanje i iskrcavanje baš plastično ironično prikazuje na način nimalo apstraktan nego metonimičan.

Glavna podloga za maštu je scenografija Ane Savić Gecan, koja, zajedno s kostimima koje je kreirala, stane u putni kovčeg. Pod je detaljno ocrtan kredom, kao struktura linija koje jednako znače i more i kopno. U prvi tren pomisliš da im je zapravo ispod bosih stopala tepih. Ta “nematerijalnost” postaje veoma materijalna kad se susretne s mokrim hlačama plesačica, koje butinama, potkoljenicama, koljenima, brišu taj uzorak nepovratno. Premda ga poslije pokušavaju obnoviti kredom upirući o skliski pod, što je dakako moguće samo provizorno...

Na toj nepostojećoj granici mora i kopna plutaju ostaci brodoloma. Ostatak jarbola i jedro svijeno u veliku gvalju u kojoj se kriju metaforični i nemetaforični predmeti: plastična boca, goveđa lubanja, vikinška kaciga, komad drveta, spletena užad... Koreografija je veoma intuitivna, na prvi pogled monotona, a s vremenom se nadaje kao snažna, iscrpljujuća, ali i duhovita. Vidjeli smo jedan prizor prvi put u kazalištu. Petra Hrašćanec u nekom trenutku stane isisavati ustima vodu iz namočenih hlača i majice Simone Aughterlony i svaki taj “gutljaj” potom ispljune. Potkraj se ona gvalja od jedara pretvara u raskošnu, kraljičinu haljinu za švicarsku plesačicu.

Svjetlo Bruna Pocherona čine u osnovi četiri svjetlosna bloka, od kojih ni jedan ne dosadi, a predstavu dijeli u dva segmenta, zajedno s trajnom, sugestivnom glazbom-zvučanjem Hahna Rowea, koja zbivanje čini i snovitim i stvarnim.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 05:11