PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

'STAKLENA MENAŽERIJA' VINKOVAČKOG GRADSKOG KAZALIŠTA JOZA IVAKIĆ Predstava koja zaslužuje da igra što češće, ali ne samo u provinciji

 Kristijan Cimer

“Staklena menažerija” Tennesseeja Williamsa u režiji Dražena Ferenčine i produkciji vinkovačkoga Gradskog kazališta Joza Ivakić predstava je koja zaslužuje da igra što češće.

U Vinkovcima neće za nju biti dovoljno publike, a pokoje gostovanje u provinciji nije dovoljno. Ferenčina preuzima za dva tjedna zagrebačko kazalište Gavella i, u duhu tradicionalnom našem horvatskom, predlažem mu da se upusti u, nazovimo ga tako, autonepotizam: neka predstavu ugosti u Gavelli, makar dvaput da zaigra. Nema veze što je on redatelj. Uostalom, njemu ni iz džepa, ni u džep. Predstavu ne igra redatelj, nego glumci, a oni su odlični i nadahnuti.

Dirljiv klasik

Sumoran a dirljiv Williamsov klasik nisu kratili (osim, dakako, poneku repliku), ali je redatelj unio jednu bitnu novinu: između Laure Wingfield, pomućene, nježne i sakate djevojke, te Jima O’Connora, pristalog mladića gubitničkog osmijeha, plane na čas iskrica fizičkog kontakta, poljubac, nakon kojega slijedi neminovan rastanak - odnosno bijeg gubitnikov od još veće gubitnice.

Lauru Wingfield igra mlada Matea Marušić, diplomantica sarajevske Akademije scenskih umjetnosti, vrlo zrelo i živo. Unutarnji život djevojke koja se isključila od vanjskoga svijeta od prepasti pred njegovom okrutnošću i vlastitom idiosinkrazijom, podvučenom fizičkim nedostatkom, dala je ne shematski. Njezina Laura zapravo je u duši vedra djevojka, čak i duhovita, svakako inteligentna ali eto - nespremna da se suoči sa svakim eventualnim gubitkom. Zatvorena u vlastitome svijetu, a postidi se kad pokuša iz njega makar na čas izaći. Tužno.

Likovi

Ivan Vukelić igra samo naoko sretnijega Jima O’Connora kao dobroćudnog mladića, ambicioznog ali lišena volje, kojem izmiče budućnost kakvu je zamislio jer je za život odviše - mekan.

Williams, dakako, otkriva kako melje američki kapitalistički stroj, protestantski moral, svakoga tko nije čvrsto s obje noge na zemlji, orijentiran na stjecanje i pokoravanje. Laurina majka Amanda Wingfield, koju dojmljivo, možda ispočetka odviše energično, igra Areta Ćurković, uzalud pokušava svoju “neobičnu” kćerku uključiti i na ljubavno i na tržište rada. A zapravo je unaprijed već vidi kao napuštenu, siromašnu usidjelicu.

Njezin suprug davno je nestao, a nestat će i trenutačni hranitelj obitelji, Tom Wingfield, njezin sin i Laurin brat. On potajno pije i planira bijeg - jer iver ne pada daleko od stabla. Njega Vladimir Andrić lijepo igra kao pasivno agresivnog, prerano ostarjela mladića.

Predstava traje oko sat i četrdeset, razvija se prirodno i akteri postaju sve plastičniji kako odmiče radnja. Otkako se u nas vratio kapitalizam i smisao komada nam je jasniji nego što je bio prijašnjim generacijama. Sve ima svoju cijenu - pa čak i emocije.

(tekst je objavljen u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista 3. listopada 2018.)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 04:52