GERANIUM

POSLJEDNJA PREMIJERA 70. DUBROVAČKIH LJETNIH IGARA Predstava s početničkim pogreškama, no iz ruku perspektivne redateljice

 

Treća ovosezonska premijera na jubilarnim Dubrovačkim ljetnim igrama nije me oduševila, ali ne mogu reći da u nju nije uloženo i truda i volje, a i glumačkog zalaganja.

Mlada redateljica Marina Pejnović adaptirala je s dramaturgom Ivanom Penovićem “Geranium”, najraniju pripovijetku Vojnovićevu (talent je njegov smjesta prepoznao Šenoa - taman prije negoli ga je smrt odnijela), rekao bih ambiciozno, no režijski jest zbivanje odviše zakomplicirala.

Kad mogu zapišem - u kazalištu ne funkcioniraju metafore. Jedino simboli. Otvorenom scenom u dvorištu Umjetničke škole, čije su kamene vertikale više naštetile nego pridonijele igri, nizali su se prizori veristički i prizori nadrealni, pa se čini da smo gledali ne jednu, negoli najmanje dvije predstave, ako ne i tri. Ima i prizor gdje deset limenih kanti s devet glavica kupusa postaje okosnica zbivanja. Nesretna glavna junakinja, koju postojano, ali isto bez agende, igra Doris Šarić Kukuljica, te glavice kupusa vadi iz kanti i hiće ih o kameni pod ili zid u lijevom kutu kamene mase. To ništa ne znači, a ispada da ih je pohitala da ne smetaju na sceni.

Temeljni je problem dakle što ne vidim u predstavi - temu. Onako kako sam je vidio, ispada da je Mare ostala sama, nesretna, neudana zato što je - ružna.

Bolećiva sklonost

Mare jest nekovrsni prozni prototip za mnoge glavne ženske likove u budućim Vojnovićevim dramama, likove jakih žena s ključnom slabošću da se ne mogu povezati sa svijetom negoli kao gubitnice, osobito glavni ženski likovi iz dubrovačkog ciklusa. Mare je dakle temelj i za Jele iz “Ekvinocija”, i za Pavle iz “Sutona”, i za Anicu iz “Maškarata ispod kuplja”...

Sve te žene, različita socijalnog položaja, pa i, rekao bih, nagona (Jele postaje i ubojica), veže bolećiva sklonost da svijet promatraju na vlastitu štetu i da djeluju na vlastitu štetu.

I ovdje, Mare nije ostala sama zato što je ružna, negoli zato što je - tvrdoglava. Rekao bih, namjerno. I nju, zapravo, pogoni ženska taština, no koja se, eto, realizira kao svoja suprotnost - poništavanje sebe u svakodnevnom životu.

Doris Šarić Kukuljica igra Mare suspregnuto, lirski tiho, ali ne konstituira se kao lik s kojim bismo se mogli poistovjetiti, premda je na njegovu tragu iznoseći, pokatkad, tu nježnu pomućenost, koji prekriva zapravo koprena taštine.

Nataša Dangubić kao njezina energična Teta na stanovit način prenaglašeno glumi, upravo “telefonira” poziciju svojega lika, pragmatične i pomalo emocijama zakinute žene, ali je u toj radnji svojoj krajnje uvjerljiva, prezentna, pa i zaigrana. Volim takve glumačke role, koje ne kompliciraju, a ipak u cjelini daju više nijansi. Nije ta Teta zapravo uopće zla, a i drži do riječi. U kontekstu predstave, međutim, ispada odviše dakle negativno obilježena.

Pripovijetka jest uokvirena, ali ne ište na sceni da se o njoj, dakle, komplicirano misli. Intermeco, po sredini zbivanja, prikaz otoka, distopijsko-utopijskog raja (posuđeno od Šoljana), po kojem skakuću suvremeni turisti, brutalni i glasni, nije me se dojmio i ne mogu ga povezati s Vojnovićem ni s osjećanjem predstave.

Scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin nije uspjela, dakle, svladati prostor za igru kako. Prednji dio, proscenij ispod kamenog zida, prenatrpan je, tu je podignuta i jedna od pleksiglasa sačinjena prozirna kućica, kao neka maternica iz koje likovi izlaze, ali sve to skupa odvlači koncentraciju od igre, a paralelna priča, gdje se iz “današnje” perspektive gleda na staru Mare, koja se igra na višim dijelovima kamene mase, salonski je ukočena i odviše docirajuća. Tu, donekle, stvar spašava Jelena Miholjević, koja, što se kaže, s prezencom igra Pavle, čvrstu ženu lukava nastupa. Dajana Čuljak kao Nike jedva da se oformi kao nacrt lika, a Marin Klišmanić kao Zagrepčanin Vlado - posve je jednodimenzionalan.

Lijepa i prirodna

Među mladima, najviše me privukla gluma Tene Nemet Brankov kao Luce. Marina sestra, lijepa i prirodna, neprestano je u povišenom stanju mladosti, ali nije nezanimljiva, nije uvijek ista, donosi emocije iznutra. Napredovala je u artikulaciji, ali i dalje još mora vježbati izgovor, ponajprije sibilante.

Nikola Baće kao Profesor ispočetka mi se svidio, a onda je dojam donekle pao, jer je cijelo vrijeme isti, ispada kao kakva vječita dobrica i čovjek smjeran, a zapravo nije.

Filip Detelić igra Oca jednoobrazno. Ne vidi se iz lika da je taj čovjek okrutan i primitivan. Detelić ne šmira, ali služi se jedino svojom prezencom, a koje mu, dakako, nikad nije nedostajalo...

Iva Šimić zapravo je premlada za ulogu Majke i također je igra kao nevinu osobu, čak dobrodušnu, što ona nikako ne može biti.

Marica Irene Tereze Prpić jest hrabro oblikovana mala uloga, i ova mi se mlada glumica svidjela.

Još je tu Romano Nikolić u ulozi Harona, zapravo kipa što povremeno oživljava i glasa se. Eto, čini mi se da je to element iz neke predstave pokojnog kralja spektakla Tomaža Pandura... Kao što su madraci iz intermeca, čini mi se, inspirirani madracima iz prilično davnašnje predstave Paola Magellija “Zagrebački pentagram”. Te eventualne posudbe odaju redateljičinu ambiciju da zapravo pravi vlastito kazalište. Nije ni sad na lošem putu. Jedino mora prestati da komplicira.

Skladatelj Josip Maršić dao je atmosferu, no nije ta podloga nadograđena igrom, a kostimi Barbare Bourek bolji su dio predstave, osobito u odnosu na kompliciranu scenu i više različitih zbivanja po njoj.

Ukratko, predstava koja je mnogo htjela, ponešto uspjela, s početničkim pogreškama, no iz ruku zainteresirane i zacijelo perspektivne mlade redateljice.

Dodijeljene su nagrade Orlando: Milka Podrug Kokotović nagrađena za životno djelo

Posljednjega dana igara dodijeljene su nagrade Orlando, koje za najbolja ostvarenja u dramskom i glazbenom dijelu programa dodjeljuje Hrvatska radiotelevizija. Doris Šarić Kukuljica dobila je Orlanda za ulogu Mare u predstavi “Geranium”, prema istoimenoj pripovijetki Ive Vojnovića te pripovijetki “Otok” Antuna Šoljana, u režiji Marine Pejnović i dramaturgiji Ivana Penovića. Aljoša Jurinić i Luka Šulić dobili su Orlanda za najbolje ostvarenje u glazbenom dijelu programa za koncert u atriju Kneževa dvora. Milka Podrug Kokotović dobila je nagradu za životno djelo.

Dubrovnik, 250819.
Nagrada Orlando za najuspjesnije dramsko i glazbeno ostvarenje na 70-im Dubrovackim ljetnim igrama dodjeljena je po 44.put u palaci Sponza.
Na fotografiji: Aljosa Jurinic, Doris Saric Kukuljica, Milka Podrug Kokotovic i  Bozo Sulic.
Foto: Tonci Plazibat / CROPIX
Tonči Plazibat / CROPIX
Aljoša Jurinić, Doris Šarić Kukuljica, Milka Podrug Kokotović i Božo Šulić

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. studeni 2024 11:39