Ivica Prlender

Juvančiću mnogi puno duguju, pa i ja: uveo me na scenu već kao jedanaestogodišnjeg malog glumca

Poznati redatelj Joško Juvančić preminuo je u srijedu u 86. godini
 Admir Buljubašić/Cropix
Sjećanje nekadašnjeg intendanta Dubrovačkih ljetnih igara i profesora na Filozofskom fakultetu o preminulom kazališnom redatelju

Kad govorimo o Jošku Juvančiću, razložno, navodimo kako je bio redatelj antologijskih predstava i nezaboravni pedagog na ADU. Međutim, ono što obično ostaje po je njegovo višedesetljetno nastojanje na strpljivoj edukaciji kazalištaraca prilikom suradnji u okvirima redateljskih projekata. A to podrazumijeva čitavih naraštaja ne samo mladih asistenata režije i glumaca, nego i scenografa, kostimografa, oblikovatelja svjetla i zvuka, majstora pozornice, scenaca…

Mnogi mu puno toga duguju. Među njima i ja. Naime, nakon audicije, uveo me na scenu kao jedanaestogodišnjeg malog glumca u nezaboravnim Ljubovnicima, uprizorenim prije pedesetak godina u njegovim Pilama, a u okviru dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara. Usput budi rečeno, u tom je projektu prvu glavnu ulogu u karijeri odigrao Rade Šerbedžija.

Tokom rada na toj predstavi otkrio sam da mi je uzbudljivije pomagati u tehnici Igara nego „glumiti.“ Naime, jako su me zaintigiali kostimi u garderobi, prije nego „izađu“ pod reflektore. Još i više elementi scenografije. Tako i danas pamtim najordiniraniju drvenu bačvu koja je za dana izgledala ne samo bijedno, nego je još bila ponegdje bila premazana grubim potezima kista u nekim vrlo neočekivanim bojama. Međutim, kada su je na večernjoj probi obasjali reflektori preobrazila se u predmet od kojeg je bilo teško odvratiti pogleda. Jupi to dječačko zagledanje nije promaklo. Pa me je preporučio za scensku pripomoć na Igrama.
Zahvaljujući upravo njemu „zaposlili“ su nedoraslog dječaka. Kad sam otkrio da njegov scenograf Miše Račić oblikuje u radionicama Igara zatravilo me. Uskoro, vrlo postupno, započela je dugogodišnje „šegrtovanje“ unutar kojeg mi se, gotovo neopazice, Račić preobrazio u mentora. I to isključivo kroz teatarsku praksu.

image
Ivica Prlender
Željko Puhovski/Cropix

Kada je 1979. u ljetnikovcu Skočibuha postavljala Vojnovićeva Trilogija, na mentorov prijedlog i uz Jupinu suglasnost povjerena mi je asistentura scenografije. Bio mi je to prvi profesinalni kazališni ugovor, a još sam bio student Filozofskog fakulteta.

U prvoj polovici osamdesetih, ne bez Jupine blagonaklonosti, a i povjerenja, dobio sam prve prilike raditi kao samostalni scenograf. Moje uspjehe, a ni neuspjehe nikada nije komentirao. Svega par godina kasnije nije ga da ga se dojmila, činilo se, dojmila ni moja puna afirmacija ne samo u Dubrovniku, nego i na ostalim hrvatskim značajnim kazališnim scenama.

Pa ipak, 1999. godine pozvao me je na suradnju kod postave Trilogije u Parku Muzičke škole. Težina i složenost dobivenog zadatka učinila je da imam jaču tremu, nego razložni ponos na sudjelovanju u njegovom vrhunskom autorskom timu. Kao i uvijek, premijera je završila ovacijama. Uslijedile su sjajne kritike, potom i prestižne nagrade. Međutim, Jupa sve to nije držao vrijednim pohvale. Čak ni u brojnim prilikama privatnoga druženja, bilo u Gradu, bilo u Zagrebu. Tek tada sam postao do kraja siguran kako se radi isključivo o pedagoškoj metodi kroz profesionalnu suradnju. Ukratko: cjeloživotno obrazovanje!

Godine 2002. imenovan sam intendantom Dubrovačkih ljetnih igara. Inzistirao sam da dobije mjesto člana Festivalskog vijeća. Valjalo je to nesklonim „vlastima“ obrazložiti kao puko održavanje kontinuiteta, budući je Jupa desetlječim uspješno vodio dramski program Igara. Uspjelo je! A ja sam dobio baš ono što sam želio i tražio. Naime, lako smo dogovorili „model“ suradnje. Molio sam ga da sve što mu se čini da ne radim dobro mi odmah i izravno kaže. Jasno, u „četiri oka.“ Suglasio se. Kad sam kao dometnuo: „Ali, nisam ti obećao da ću te slušat!“ Zastao je,a onda kazao: „Drugačije ne bi ni valjalo… A i razočarao bi me.“ Tako smo uspostavili potpuno drugačiji model suradnje od koje su, vjerujem, Igre imale najviše koristi.

Nekoliko ljeta kasnije odvezli smo se na jutarnji „izlet“ na otok Lokrum. Nije ni pitao za razlog. Tek kada sam ga, preko škrapa i stijenja doveo na samu lokaciju predložio sam mu da upravo tu postavi Vojnovićev Ekvinocijo s Festivalskim dramskim anamblom, koji dotada nikada nije režirao. Kad sam izrekao svega nekoliko preciznih rečenica – laknulo mi je! Međutim, umjesto očekivanog zadovoljstva, samo mi je prilično rezervirano kazao: „Ne mogu ti sad ništa reći.“ I brzajući pozvao me „na kafu“.Skakali smo o s teme na temu, ali o mojem prijedlogu ni slova. Ipak, već zorom je bio u mom uredu. Doduše, s vrata mi je dobacio „ono jučer smo dogovorili!“

Tako smo otpočeli zajednički rad na predstavi koja je postigla apsolutni uspjeh. Pod tim podrazumijevam ono što ljudima od teatra uspije svega nekoliko puta u životu. Sjajne kritike, ali i oduševljenje gledališta i čitavoga Grada. Uslijedile su najuglednije nagrade, ali i dugogodišnja bezrezervna vjernost gledateljstva. Nikada, ni jedan ni drugi, nismo imali potrebe komentirati antologijsku predstavu hrvatskog glumišta.

U godinama koje su uslijedile bilo je sve manje suradnje, ali prijateljsko drugovanje nije izgubilo na zamahu. Valjda drugačije ni ne može biti.

„I za nedomorit vam mojijem dugim besjeđenjem“ samo jo riječ: „Adio Jupa!“

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 01:16