Ove jeseni za Beograd ne vozi firma Krstić, nego šleper Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. A "tko to tamo pjeva"? Pjevaju operni asovi Valentina Fijačko, Stjepan Franetović, Ivana Srbljan, Ivica Čikeš i Ljubomir Puškarić. Hrvatska nacionalna Opera gostuje sredinom listopada u beogradskom Narodnom pozorištu Gotovčevim "Erom s onoga svijeta", prvi put nakon rata. Domaćin, Narodno pozorište, prethodno će u rujnu stići u Zagreb, na drugi Zagrebački operni festival, s Verdijevom operom "Simon Boccanegra", također prvi put nakon više od 30 godina.
Najpoznatijom hrvatskom operom, u aktualnoj i dugovječnoj režiji Krešimira Dolenčića, ravnat će Srboljub Dinić. Problem je moguć samo jedan. Neće biti administrativno jednostavno s konjima, koji sudjeluju u predstavi, prijeći granicu. Ili u predstavu ulaze konji iz Srbije, što je rizik, jer naši Clinton i Sorento dugo glume u predstavi i navikli su na scenske uvjete ili će se u Beograd putovati bez domaćih životinja.
I bez konja, "Ero" je izvanredan naslov za gostovanje Opere u Beogradu nakon rata ne samo zato što je to najpoznatija i u svijetu najizvođenija hrvatska opera, nego zato što libreto promiče ekumenizam. Milan Begović je pisao o predjelu Dalmatinske zagore u kojem zajedno žive i katolici i pravoslavci, odnosno Hrvati rišćani kako ih se često zvalo do Titove Jugoslavije koja je dokidanjem vjere uništila opciju zapadnije nacionalnosti i istočnije vjeroispovijesti.
U libretu tako Ero u veličanstvenom duetu s Đulom pjeva "Ja sam ti o "Đurđev dne kitio penđere", spominjući veliku svibanjsku slavu (u katolika travanjsko Jurjevo) za koju je Đuli slao "burmu i kovču, maramu šaru i bijelu bošču".
"Ero" odnedavno postoji i u lutkarskoj režiji, također Dolenčićevoj, njegovo završno kolo u popularnoj glazbi obradili su Thompson i Let 3 te se često koristi kao jingle za raznovrsne sadržaje. Američki profesor Ralph P. Locke koji je pisao kritiku za recentni CD u izdanju CPO-a, koju su snimili maestro Ivan Repušić, solisti Valentina Fijačko Kobić, Jelena Kordić, Tomislav Mužek, Ljubomir Puskarić i Ivica Čikeš, uz Zbor HRT-a i Münchenski radijski orkestar, apostrofirao je da je završno kolo 1961. godine izvela i Bečka filharmonija kao "numeru zanimljive mješavine uspinjućih melodija, propulzivnih plesnih ritmova i lijepe, raznolike orkestracije".
"Ero s onoga svijeta" praizveden je na Dušni dan, 2. studenoga 1935., i to s velikim uspjehom za skladatelja Jakova Gotovca (1895. - 1962.). Kritika je, uz majstorsku partituru, spominjala da je predstava zapravo vrlo duhovita.
Opera.hr, iz pera Marije Barbieri, svojedobno je pisala o bogatoj povijesti izvođenja "Ere" izvan Zagreba i Hrvatske.
Već 1936. "Ero" u češkom prijevodu igra u Brnu, ljubljanska i beogradska Opera stavljaju ga na repertoar 1937., a Split na gostovanju gleda zagrebačku izvedbu. Pod naslovom "Ero, der Schelm" predstava je 1938. izvedena u Karlsruheu. Prva izvedba "Ere" u Poljskoj bila je 1939. godine u Wroclawu. Godine 1940. izvedena je u Državnoj operi u Berlinu pod ravnanjem Jakova Gotovca.
Godine 1942. "Ero" je imao premijeru u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu gdje je Gotovac 24 puta izašao pred zastor.
Sama zagrebačka Opera mnogo je gostovala s "Erom": 1942. u Veneciji, Firenci i Rimu, 1943. u Volksoperi u Beču, i na toj je izvedbi "Eri" zapljeskao skladatelj Richard Strauss. Tada poznati interpret Josip Gostič Miću je pjevao i u Londonu, Bratislavi, Pragu, Brnu te Grazu.
"Ero" je 1957. godine premijerno postavljen u Volksoperi u njemačkom prepjevu pod ravnanjem Berislava Klobučara i s Gostičem u naslovnoj ulozi, a redatelj je bio poznati pisac, glumac i redatelj Tito Strozzi. "Ero" je 1963. snimljen za Nizozemski radio Hilversum.
Poslije Drugoga svjetskog rata sama zagrebačka Opera gostovala je 1955. u Londonu, u Pragu 1962., u Komičnoj operi u Berlinu, 1966. u Wiesbadenu te 1967. u Beču.
Osamdesetak kazališta je tijekom 20. stoljeća uvrstilo "Eru" na repertoar, a libreto mu je preveden na slovenski, mađarski, češki, bugarski, talijanski, njemački, slovački, engleski i finski. Izveden je u Bugarskoj, Italiji, Mađarskoj, Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Finskoj i Velikoj Britaniji. U prijevodima se zvao "Ero, the Joker", "Ero, il burlone caduto dal cielo", "Ero, lo sposo caduto dal cielo" i "Le gaillard, tombé du ciel".
Povijest izvođenja "Ere" prate mnogi zanimljivi podaci, primjerice Miću su više pjevali slovenski solisti, počevši od kultnog interpreta Gostiča, preko Žuneca i Šuteja do Lotriča. Posljednje desetljeće taj se trend mijenja, Eru pjevaju Miljenko Đuran, Stjepan Franetović i, odnedavno, Domagoj Dorotić.
Potom, u originalu, na praizvedbi, koju je koreografirala Margareta Froman, baletni plesači izvode završno kolo, a splitski HNK je u nedostatku baletnog kadra nakon Drugoga svjetskog rata u operu uveo plesače KUD-a koji i dalje plešu u "Eri", iako je Split u međuvremenu oformio brojčani baletni ansambl. To je šteta jer je baletno artističko znanje upregnuto u folklor senzacija, do jučer pamtimo kako je Ervina Sulejmanova napravila mali koreografski biser od djevojke s maramom.
I tako je mišljeno otpočetka, mogao je Gotovac 1935. u Zagrebu pronaći KUD da je htio.
U aktualnoj Dolenčićevoj režiji u zagrebačkom HNK svojedobno je bio magarac koji se jednom oglasio u predstavi i dobio pljesak; Mihu iz Zoološkog vrta poslije su zamijenili konji s Hipodroma. Splitski HNK tradicionalno ljeti "Eru" jednom izvede u Begovićevoj Vrlici, na otvorenoj pozornici koju prati i mali vašar, i to je najljupkiji spomendan operi u godini.